Amarcord – Federico Fellini 1973.

Slijepi harmonikaš u Felinijevom Amarkodru

Film počinje tako što dobrodržeća porodica, muž, žena i njihov sin idu na kraći odmor. Odmor žele da provedu u svojoj kući na jezerskoj obali. Sve izgleda u redu, dok ih ne posjete dva momka, koji izgledaju veoma ljupko i pristojno. Kasnije, ono što je trebalo biti odmor za ovu tročlanu porodicu, pretvara se u pakao, u kojem priželjkuju smrt.

Jedan od najvećih italijanskih i svjetskih režisera Federiko Felini (Federico Fellini) je 1973. godine režirao Amarkord (Amarcord), koji mnogi smatraju njegovim najboljim ostvarenjem. Felini pored režije potpisuje scenario, koji je pisao sa Toninom Guerraom. Radnja filma je smještena u Italiji (1930. godina) u Riminiju, koji je rodni grad Federika Felinija. U skoro svim Felinijevim ostvarenjima se mogu naći i neki autobiografski elementi, pa i u Amarkordu. Amarcord je riječ na romanjolanskom dijalektu, koja nastaje od italijanske riječi ricordo, a znači sjećam se. Što vjerovatno dodatno ukazuje na prisustvo biografskih elemenata režisera filma. Ovo je film u kojem se može primijetiti Felinijeva nostalgija za djetinjstvom, zabavnim, prošlim vremenima, koje ovaj filmski majstor čuva od zaborava.  Felini na sjajan način uz puno ironije prikazuje sve generacije ljudi koje žive u Riminiju tridesetih godina. Ne vodeći računa o tome koliko će scene biti kontroverzne, on ne poznaje prepreke koje ga mogu spriječiti da kaže ono što je naumio. Felini u ovom filmu obrađuje dosta bitnih tema koje se često zanemaruju, govori o pubertetu, porodičnim odnosima, umjetnosti, fašizmu, strastima, i uopšte o ljudima i njihovim pogledima na svijet. Za ovaj film možemo reći da je neka vrsta reportaže, da veoma iskreno i istinito govori o ljudima, vremenu i Italiji. Felini daje sebi za zadatak da u film smjesti skoro sve segmente života, i od toga napravi veliko umjetničko djelo, klasik italijanskog neorealizma.

Slijepi harmonikaš je jedan od likova u filmu koji se veoma rijetko pojavljuje, četiri ili pet puta. Harmonikaša igra italijanski glumac Domenico Pertica, iako se rijetko pojavljuje u filmu, uloga harmonikaša je veoma bitna i zahtjevna za igranje, a Domenico Pertica je odradio sjajan posao i ovaj lik, svojom igrom dodatno učinio interesantnim. On izgovara samo nekoliko prostih rečenice, koje su većinom psovke, kojima odgovara na provokacije drugih. Na harmonici sve vrijeme svira jednu kompoziciju, koja prati film i onda kada harmonikaš nije u kadru. Harmonika je instrument koji se najčešće koristi za sviranje narodne muzike, ali od druge polovine dvadesetog vijeka se koristi i u klasičnoj muzici. Muziku za film su pisali čuveni italijanski kompozitori Carlo Savina i Nino Rota, koji je pisao veoma poznatu muziku za film Kum (The Godfather). Amarkord je film u kojem svaki kadar ima smisla i pojava svakog lika u filmu je opravdana. Felini je režiser koji kroz razne metafore, i na ironičan način šalje poruke publici, Felini je od ovog filma napravio čistu umjetnost, napravio je ono što bi neke filmadžije nazvale filmskom poezijom.

Felini nam slijepog harmonikaša prikazuje kao siromašnog umjetnika koji svira na ulici da bi zabavio narod, i sebi obezbijedio egzistenciju. Harmonikaš je u toku čitavog filma odjeven u dugi crni kaput, bez obzira na godišnje doba, nosi naočare (zbog toga što je slijep), stalno nosi štap koji mu pomaže pri kretanju i ima raščupanu frizuru. Možemo reći da je Felini tako vidio umjetnika, ili je možda slijepi harmonikaš metafora cjelokupne umjetnosti, a odjeća i izgled nešto što pojačava utisak. Felinijev harmonikaš ne mijenja garderobu i fruzuru, zbog toga što umjetnost bez obzira na okolnosti treba ostati to što jeste, mora živjeti i ne smije dopustiti da pada pod bilo kakav uticaj. Umjetnost je u periodu kada je nastao film bila podložna velikim promjenama, velikim zaživljavanjem konceptualne i performativne umjetnosti, dolazi do pomjeranja granica, ali Felinijev harmonikaš iz tridesetih godina je vjeran svom stilu i svojoj umjetnosti, i na taj način korz njegovu odjeći Felini govori o čistoj umjetnosti i posvećenosti jedinstvenom, pravom i iskonskom umjetničkom idealu. Garderoba nam dodatno govori i o materijalnom siromaštvu umjetnika, i o odnosu umjetnosti spram materijalizma. Slijepi harmonikaš nosi „lenonke“, model naočara koje će šezdesetih godina proslaviti član muzičke  grupe  Bitlsi (The Beatles) Džon Lenon (John Lennon), koje će po njemu dobiti naziv. Radnja filma se dešava tridesetih godina, pa je harmonikaš neko poslije koga će doći Lenon. Možda nam Felini ukazuje na to da je i prije Bitlsa (Džona Lenona) koji su pomjerali granice i sigurno bili najpopularniji bend na svijetu, postojala muzika i postojao neki drugi „Lenon“, koji je tada vjerovatno bio zanemaren.

Zbog čega je harmonikaš slijep? To je sigurno pitanje koje ćemo prvo sebi postaviti, kada u filmu vidimo slijepog umjetnika. Da li su umjetnici slijepi, je li umjetnost slijepa, vidi li svijet onakvim kakav jeste, ili je to jedna velika Felinijeva ironija, koja govori o tome kako ljudi gledaju na umjetnike i umjetnost? Felini možda upravo želi reći da su ljudi (publika) ti koji su oduzeli vid umjetnicima, i da na umjetnike gledaju kao na slijepce. Felini u ovom sličaju prikazuje umjetnika onako kako na njega gleda većina. A većina u umjetnicima vidi slijepce koji samo “filozofiraju”, a ne vide stvarnost, ili namjerno bježe od nje, na umjetnike gleda kao na ljude koji su slijepi za stvari koje su drugima bitne, ustvari im se čine bitnim. Kada govori o publici, Oskar Vajld kaže:

Publika je oduvijek, u svakom dobu bila loše odgojena. Ona uporno zahtijeva da umjetnost bude popularna, da zadovolji njen ukus, da laska njenoj apsurdnoj sujeti, da joj govori ono što su joj već govorili, da joj pokaže ono od čega bi već morala biti umorna, da je zabavi kada se osjeća teško poslije obilnog obroka, ili da joj skrene misli kada je zamorena svojom sopstvenom glupošću.

Takva publika na pravu umjetnost sigurno gleda kao na „slijepu“, a na umjetnike kao na „slijepce“.

Možda Felini prikazivanjem slijepog harmonikaša govori o odnosu italijanskog fašizma i umjetnosti, o vremenu u kojem su umjetnici morali biti slijepi za sve što vide, o vremenu u kojem im je oduzeta sloboda izražavanja, a umjetnost se svodila samo na zabavljanje moćnika i razne umjetničke porudžbine.

Felinijev harmonikaš u filmu ima raščupanu kosu, a takva frizura je „normalnom svijetu“ veoma čudna. Sa takvim frizurama, ljudi bez puno razmišljanja povezuju ludost. Pošto se u Felinijevom filmu ne dešava ništa slučajno i harmonikaševa frizura je ta koja nešto govori i znači. Za nju možemo reći da govori o percepciji ljudi u odnosu na umjetnost, ljudi bez sumnje povezuju umjetnost i ludilo, a Felini o tome dovoljno govori frizurom njegovog umjetnika.

Opšte poznata stvar je to da visoka umjetnost nije za sve ljude i da mnogi ne razumiju ono što umjetnost daje i nudi. Postoje mnogi koji ismijevaju umjetnost i umjetnike, zanemaruju bitnost kulturnog i umjetničkog razvoja. U Amarkordu, slijepog harmonikaša mnogi zadirkuju, ali i ne mogu bez njega, pa je on ili njegova muzika ono što je stalno prisutno u filmu i govori nam o tome da ljudi, iako ismijavaju umjetnost, ne mogu bez nje.

O slijepom harmonikašu se može pisati dosta toga, njegov lik se može tumačiti na različite načine. Ja sam u Felinijevom prikazu harmonikaša vidio prikaz slike o umjetnosti, prikaz odnosa društva i umjetnosti i odnosa fašizma i umjetnosti. Harmonikaš je u Felinijevom filmu metafora umjetnosti.

Za P.U.L.S.E: Amar Mulabegović