Kada vaš omiljeni reditelj ili bolje rečeno, kada vaš omiljeni reditelj u top 5, objavi autobiografiju onda je to razlog za slavlje i veliko uzbuđenje. Reditelj je Woody Allen, a knjigu je, u svom duhu, nazvao Apropo ničega: Autobiografija.

Alen ne piše pohvalu samom sebi, on kao da piše samokritiku, što se moglo i naslutiti ako ste gledali njegove filmove, čitali priče ili samo čitali ili slušali intervjue.

Knjiga se može podeliti na dva dela, iako to nigde nije formalno naznačeno, ali su te dve celine i sadržajno pa i stilski odvojene. Jedna je autobiografska priča u užem smislu te reči, a druga je, nekada i preopširna, istorija o celom slučaju seksualnog uznemiravanja. Tu Alen potanko objašnjava svoju nevinost. Taj „drugi“ deo je ozbiljan, detaljan, možda čak i preopširan. Cinici bi mogli da ga optuže da je knjigu napisao samo da bi se opravdao. Sumnjam da je WA nasilnik, a tek ne bih rekao da je seksualni nasilnik, zato i možda nije bilo potrebno toliko prostora za objašnjavanje. Toliko priče može delovati kao pravdanje.

Ovo što smo nazvali prvim delom, ponavljam, podela je vrlo uslovna, jeste briljantna autobiografija. Genijalni Vudi priča o sebi vrlo kritično, on hvali sve druge ljude ili ih kritikuje, ali nikada ne govori o sebi kao izuzetnom, uzoru, čak ni kao o uspešnom stvaraocu. Vudi ne deli savete i ne ponaša se kao da je shvatio nešto što drugi nisu. Nije da ne zna svoju poziciju u istoriji kinematografije i u srcima fanova, ali u isto vreme zna i to ističe svaki put kada mu se ukaže prilika da nije ni blizu Bergmanu ili Feliniju.

Od Vudija se može naučiti svašta. Ključna lekcija je da se može biti genije, ali nije posao na geniju da pričaš o tome, on je tu da se bavi onim što ne valja.

WA to postiže ironijom, humorom, samokritikom i odbijanjem da se konzervira na nekom pijedestalu. Vudi ne frazira, ne pokušava da bude pametan, neće da bude ni lepši ni pametniji nego što jeste. Da bi to postigao mora uspostaviti distancu, ali samo prema sopstvenom uspehu, prema svima drugima koji su bitni u tom procesu mora biti otvoren i do kraja iskren. Vudi Alen ne drži pridike drugima, on preispituje sebe i uči nas da i mi to radimo. Jer, ako se jedan genije toliko samokritikuje kako to da se mi mučenici toliko hvalimo. To bi moglo biti jedno od naravoučenija knjige Apropo ničega. Čitajte Vudija, gledajte Vudija. Bićete bolji.

Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.