Julije Cezar, Avgust, Neron, Marko Aurelije, Hadrijan, ugledni senatori, bogati trgovci… Ukratko – rimska elita. Svi ti ljudi, koje znamo iz udžbenika istorije, voleli su da odmaraju i to u krajnjem luksuzu, a kako bi drugačije. Nije im bilo dovoljno sve što su imali u samom Rimu, kao i mi danas su želeli da putuju, da se odmore i da se izležavaju na obali mora. Pošto je reč o eliti, danas bi rekli da je to sam državni vrh, nisu baš mogli da se baškare svuda. Zato su izgradili ogromno odmaralište puno luksuznih vila.

Istoričari su znali da su rimski carevi i senatori osoljavali zadnjice negde na moru, ali nisu znali gde se to dešavalo. Luksuzne vile se pominju u preživelim spisima iz tog doba, ali ih arheolozi nisu pronašli. A onda je arheolog i ronilac entuzijasta uočio nešto čudno na lokaciji koja je udaljena 15 kilometara od Napulja. Sve mu je govorilo da je otkrio nešto bitno, ali ni sam nije znao šta je to što vidi, kada zaroni par metara u zalivu Pocuoli.

Rešio je da nacrta sve što vidi. Kada je završio neobični projekat ispostavilo se da je napravio mapu grada koji je tri puta veći od Pompeje. Odneo je tlocrte gradskim vlastima. Kada su videli šta se sve nalazi na par metara od obale odmah su zaustavili saobraćaj, iznad su prolazili čamci i brodice s građevinskim materijalom.

Ispostavilo se da je otkrio najveće antičko odmaralište. Svako od tih ličnosti iz udžbenika je imao svoju vilu. Kao da su se takmičili čija će biti veća i raskošnija. Zapravo su se i takmičili, jer se u Rimu sve vreme svi takmiče sa svima. Tako je i danas (Pogledajte, recimo, La grande bellezza).

Ali pored toga trkanja, Rimljani vole da uživaju. Voleli su tada, vole i danas. Nisu oni, na kraju, američki biznismeni.

Baia (Baja na srpskom) je postala čudo arheologije. Prvo i najveće podvodno arheološko nalazište na svetu.

Nije aristokratija slučajno odabrala ovo mesto. Upravo se tu nalazi pristanište za brodove koji dovoze hranu iz celog carstva. To je centar trgovine i izvor hrane za prestonicu. Godišnje je tu pristajalo hiljadu brodova.

Drugi razlog je zapravo luksuzno-praktični. Rimljani su obožavali banje. Tu su uživali u toploj vodi. Tu se vodila politika iza kulisa, tu su donošene važne odluke, tu su se kovale zavere. Voda za kupanje je morala da se zagreva ili je korišćen neki prirodni izvor, koji bi vremenom presušio. Baja je bila drugačija. Voda nije morala da se greje, niti je taj izvor mogao da presuši. Vodu je grejao vulkan, obližnji Vezuv. Samo su morali da postave cevi i vrela voda bi stizala bez prestanka. Prvo su to uradili za javnu banju, kao što su radili širom carstva, a onda su shvatili da tople vode ima na pretek pa su počeli da je dovode u vile. Tako su došli dotle da grade privatne mini banje, da greju podove…

Nešto, međutim, nisu znali. Luksuzno naselje je izgrađeno tačno iznad rezervoara lave. Dok su uživali u svim mogućim raskošima ovozemaljskog života ispod njih je rastao pritisak. Kada je dostigao vrhunac, kotao ispod njih se ispraznio, raspršio se na sve strane. Naselje prepuno luksuza bukvalno je izgubilo tlo pod nogama pa je propalo u ispražnjeni kotao. Onda je tu ušlo more i sve je zaboravljeno, sve do skora. Luksuzno naselje je postalo glavna svetska podvodna arheološka lokacija.

Teško je mirno gledati dokumentarac „Baiae, the Atlantis of Rome“, desetak puta sam poželeo da ugasim televizor i krenem na put. Nekoliko puta sam požalio što nisam studirao arheologiju i što nisam završio kurs ronjenja. Sve ovo sam više puta pomislio nego kada sam prvi put gledao Indijanu Džounsa. Valjda je to dovoljna preporuka.

Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.