Evo jednog novovekovnog klasika, jeste s početka veka (godina je 2004.), ali je pesma toliko „sveža“ da lako možete pomisliti da je objavljena, recimo, prošle godine. Ili je to možda nemoguće, jer se ovako kompleksne, a razigrane pesme više ne prave. Ili se tone u mrak, gde je sve sporo i teško, ili se nudi eskapizam – isprazna slika o materijalnoj sreći. Ovo je i brza i teška pesma – balada na steroidima.

Pesma se zove „Mr. Brightside“. Bend je The Killers. Pevač i gitarista su počeli da pišu pesmu i pre nego što su se upoznali. Stihovi govore o ljubomori i paranoji. Pevač Brandon Flowers priča o sebi, o svojoj ljubomori. Brendon je spavao, ali se probudio jer je znao da nešto nije u redu. Ustao je, obukao se i otišao u bar u Las Vegasu (rodnom gradu benda). U baru je zatekao devojku s drugim momkom. Slutnje su se obistinile. Ceo taj događaj ga je inspirisao da napiše jedan stih.

Potom se upoznao s gitaristom (Dave Keuning) koji je komponovao zanimljivu muziku, ali nije imao stihove. Kada je Brendon čuo temu na gitari shvatio je da ima stih koji se savršeno uklapa. Seo je i napisao sve stihove.

Ne bi se moglo naslutiti da je to tema pesme koja se zove „Mr. Brightside“. Tek kada se pesma približi kraju shvatate da je reč o autoironiji, a istovremeno i o pokušaju da lirski subjekt ostane normalan i koliko-toliko pozitivan i pored svega što mu se dešava. Ne misli se samo na prevaru, nego na celu atmosferu, sve što je naš liričar proživljavao pre nego što je otkrio da je dobio rogove. Ljubomora i paranoja su ga razjedali čak i kada nije ni slutio da će se crne sumnje ostvariti.

Iako je pesma zapravo mračna, taj veseli i brzi ton nije anomalija. Brendon neće da ostane zaglavljen u mraku, on hoće što pre da pobegne, zato je sve brzo. Želi da ponovo bude veseo, ali ne želi da potisne traumu. Hoće da govori o tome, hoće da izbaci iz sebe ono što ga razjeda.

Genijalnost pesme je, između ostalog, u toj, na prvi pogled, kontradikciji, koja se u glavi slušalaca slaže poput velike kule. Kada se sve složi, shvatate da su svi elementi tu jer moraju biti tu, drugačije ne bi bilo dobro. Lirski subjekt bi ili potonuo u mrak ili morao da laže sebe. Ovako, uz autoironiju i želju za promenom, slušamo savršenu pesmu.

Verzija koju su objavili na debi albumu „Hot Fuss“ (inače, „Mr. Brightside“ je debi singl benda, kakav početak karijere!) je odlična. Međutim, verzija koju izvode uživo je nešto potpuno drugo. Taj uspon, ta energije, ta reakcija publike, ta identifikacija s pričom, ta poruka pesme… dovode sve na viši stepen ludila. Teško je slušati studijsku verziju posle slušanja i gledanje magije. Svaki put kada pustim verziju (Glastonbury 2019) koju vam preporučujemo, otvara se portal za ulazak u drugi svet. A kada se sve završi do sledećeg slušanja u glavi odjekuje: ‘Cause I’m Mr. Brightside… Stvarno su ubice, jer ko što rekoše stari Latini: „Nomen est omen“.

Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.