Posle 12 godina ničega, rodila se nada. S nadom, međutim, treba biti oprezan. Ispostavilo se da verujemo u svašta. Možda je tako i sada. Možda je stvarno bolje gajiti svinje nego gajiti nadu. Odricanje od nade značilo bi u praksi da smo svi postali naprednjaci, što možda i nije loš društveno-eksperimentalni koncept. Ipak, san o demokratiji neće tako lako nestati, čak ni kod onih mislećih ljudi koji navijaju za ukidanje demokratije u drugim državama. Kod svih onih, a nije ih malo, koji smatraju da kod kuće treba poštovati proceduru nenasilne, periodične smene vlasti, dok svi ostali mogu da se valjaju u blatu fingiranih izbora.
Mi demokratske izbore već dugo nemamo, a jasno je da ih neće ni biti sve dok Vučić vlada. Možda čak ni posle njega nećemo uspeti da dostignemo tako jednostavan ideal.
Priča o demokratiji je kao ona priča o zdravom i bolesnom čoveku. Dok je zdrav (dok ima demokratije), čovek i ne misli o zdravlju, a kad se razboli (kad nema demokratije), misli samo o tome kako da ozdravi. Etički nije prihvatljivo da drugima želite da se razbole…
Vučić je lukav. Srbiju koja nije za njega uhvatio je u misaonom raskoraku. Igrao je na to da će ta Srbija biti protiv nasilja, a on je prigrlio sve oblike i stilove nasilja – od podrazumevanog, regularnog državnog, do parapolicijskog, verbalnog, institucionalnog, medijskog, kadrovskog… Niz je beskonačan.
Dugo nismo to razumeli. Nismo mogli shvatiti da mirne šetnje neće doneti ništa. Nismo razumeli da je Vučić to predvideo. Vladar, međutim, nije predvideo da će se to promeniti. Iako to nije rezultat kognitivnih procesa opozicije i svih koji se tako osećaju, antivučićevsko telo shvatilo je da bez pretnje nasiljem sve ovo može trajati večno. Bez nasilja, Srbija se lako može pretvoriti u naslednu kvazirepubliku s putiniziranim izbornim procesom, što gledamo iz izbornog ciklusa u izborni ciklus. To je neki novi oblik vladavine kome teoretičari još uvek nisu dali ime. Očigledno nam fali neka nova Hana Arent.
Vučić nije predvideo – bar sad tako izgleda – da će telo reagovati, da će se telo pobuniti, da Srbi nisu Rusi, da ipak žele da budu slobodni. A do slobode se ne može doći šetnjom. Telo, za razliku od uma, reaguje na fizičke nadražaje, a u ovoj alegoriji, telo je dobilo i previše strašnih nadražaja. Vučić se prvi put suočava s pretnjom nasiljem. Nasilje više nije ekskluzivno njegovo. Sad je malo i naše, što je, pre svega ovoga, nagovestio autor ove sintagme – Dragan Bjelogrlić (rekao je da je Srbija malo i njegova, a ne samo njihova).
Teorijski gledano – a ako nešto ne funkcioniše teorijski, sigurno ne radi ni u praksi – Vučić može izgubiti moć tako što će se: a) povući; b) izgubiti izbore i priznati poraz; c) izgubiti izbore, ali bez priznanja poraza, pa će se time opoziciono nasilje legitimizovati; d) biti sklonjen u nekoj vrsti revolucionarnog prevrata.
Prva tri scenarija nisu moguća, bar sudeći prema dosadašnjem iskustvu. Ne govorim samo o našem iskustvu već i o svemu što možemo znati o modernim diktatorskim sistemima.
Vučić je savršeno igrao na naše zapadne vrednosti, nenasilnu ideologiju, na sve ono što smo ceo život učili: da budemo pristojni, da razgovaramo, da uvažavamo sagovornike, da brinemo o drugima… Na svoju stranu privukao je nasilnike, sve one koji nisu imali šta da traže u našoj vrednosnoj sferi.
Vučić nas je držao kao taoce, a onda je njegovo nasilje obesmislilo naš vrednosni sistem. Mrtvi su počeli da nam poručuju da su umrli i zbog našeg pacifizma, a ne samo njegovog beskrajnog umnožavanja nasilja u svim sferama života. Korupcija je neka vrsta nasilja, Jovana Jeremić je primer medijskog nasilja…
Telo nam je saopštilo da za neprijatelje demokratije ne važe pravila demokratije. Telo je reklo svoje, sad je pitanje šta će uraditi um…