Kolumne koje slede zamišljene su kao svojevrsni dijalog. Zamisao je da dvojica prijatelja, ideološki na suprotnim stranama, ispisuju svoja promišljanja o društvu, politici, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ideja je da se na jednom mestu mogu pročitati suprotstavljena mišljenja. Dijalog je, u bilo kojoj formi, u današnjoj Srbiji retka životinja, pred izumiranjem.

Bosanski lonac (krčka li se)

7. 10. 2022. | Kolumne, Tekstovi

Već dugo ne pratim političku scenu u BiH. Više od decenije se svi vrte u krug. Izetbegović, Komšić, Dodik, pa opet… Svi zajedno, uspeli su da od BiH stvore nešto što ne samo da ne liči na državu, već ni građani BiH ne žele da žive tamo. Ko ima gde, otišao je, a ko nema, planira da ode! Što kažu, snalaze se ljudi.

Ponoviću (moram) da već dugo ne pratim politička zbivanja u BiH, kao prvo da svi razumemo da ja ne znam šta se zaista dešava u BiH, pa time i ne pretendujem da su moji stavovi ispravni (a posebno ne istiniti) i kao drugo, da razjasnimo da sve što kažem, je jedino iz vizure manje-više neizainteresovanog građanina Republike Srbije, koji hteo ne hteo, obzirom da sam ne prati dešavanja u BiH, mora da ima predrasude… Pa, praštajte, ako je za praštanje…

U poslednjih par godina, ne mogu da se otmem utisku, da se svi zajedno svojski trude da, ne samo politička situacija, već i međunacionalni odnosi u BiH, budu na granici eksplozije. Retorika, posebno sa bošnjačke (ili bosanske, zaista više ne znam kako se ispravno kaže, a poslednje što želim je da uvredim, ili omalovažim bilo koga) strane, je vrlo zapaljiva, čak vrlo blizu ratne retorike. Imali smo priliku da iz usta Bakira Izetbegovića čujemo otvorene pretnje oružijem, o tome kako smo (su) se prebrojali, kako je Srpska nastala na genocidu, kako je treba ukinuti… Sa druge strane, Dodik zahteva vraćanje nadležnosti utvrđenih Dejtonskim sporazumom, otvoreno ignoriše institucije BiH, namerno opstruiše rad centralnih organa, na sva usta preti referendumom i otcepljenjem Srpske, ne priznaje Visokog prestavnika (ni ličnost, ali ni funkciju), niti njegove odluke… Hrvatski politički predstavnici su nezadovoljni izbornim zakonodavstvom, stava su da ih u BiH predstavljaju ljudi izabrani glasovima Bošnjaka, a ne njihovim glasovima.

Nesporno je da Srbi iz Republike Srpske ne doživljavaju BiH kao svoju državu, niti žele unitarnu (verovatno čak ni federalnu) BiH, ali je takođe nesporno da Bošnjaci ne žele Srpsku, niti žele Srbe u političkom životu „zajedničke“ im BiH. Čini se da je situacija u BiH gora nego neposredno posle rata, a zasigurno je gora nego u prvoj dekadi 21. veka.

Ne mogu da se otmem utisku, da je i vrlo često arbitraran i „autoritaran“ stav međunarodne zajednice doprineo ovakvom stanju u BiH. Nemogućnost pronalaženja najmanjeg mogućeg zajedničkog interesa, vrlo često je bio i direktan produkt „stajanja na nečiju stranu“…

Desilo (im) nam se recimo, da se izborna pravila menjaju odlukom visokog predstavnika, baš na izborni dan (tačnije u izbornu noć, po zatvaranju birališta) što je nezapamćen i krajnje nedemokratski presedan, ali desio se!

I eto, u ovakvim društvenim okolnostima i u ovakvoj političkoj atmosferi, održani su opšti izbori u BiH. Iako su parlamentarni izborni rezultati manje-više očekivani, na bosanskoj (federativnoj) i srpskoj političkoj sceni, ipak imamo dva događaja, vredna pažnje. Nisu baš tektonski, ali su potresi koji bi mogli dovesti do pozitivnih promena na društveno-političkoj sceni BiH.

Kao najveće iznenađenje (ne toliko u smislu izbornog rezultata, koliko suštinski) pomenuo bih izbor Denisa Bećirovića u predsedništvo BiH. Možemo se složiti (a ne moramo) sa stavom, da ovaj izbor neće promeniti ništa u bošnjačkoj politici, ali već sam izbor Bećirovića je ogroman iskorak u ispravnom pravcu. Čak ne zato što je poražen Bakir Izetbegović (neosnovano je pomisliti da je ovim okončao političku karijeru, posebno jer je SDA ostvarila odličan izborni rezultat), već iz razloga što je Denis prvi izabrani predstavnik bošnjačkog naroda (i to ne samo u predsedništvu) koji nije „istaknuti“ učesnik rata u BiH. Zaista ne znam da li je, ili pak nije učestvovao u ratu, ali je nesporno, sve i da jeste, on nije imao nikakvu ulogu, a posebno ne bitnu u samom ratu. Da li se radi o prezasićenosti građana Federacije dosadašnjim političkim liderima, ili je ovo svestan iskorak u pravcu „otklona“ od ratnog nasleđa, ne možemo znati, ali je veliki iskorak u pravcu „rasterećanja“ političke scene i smirivanju tenzija.

U srpskom političkom korpusu (naravno ne „svešću“ ili željom građana Srpske, već intervencijom međunarodne zajednice) već gotovo dve decenije, ni jedan od političkih lidera (osim Mladena Ivanića) nije opterećen ratnom hipotekom. I građani BiH hrvatske nacionalnosti su u najvećem delu napravili jasan politički otklon od „ratnih“ političara, te su im aktuelni politički lideri (naravno osim Komšića) profilisani u posleratnoj, odnosno dejtonskoj BiH.

Izbor Denisa Bećirovića, verovatno nije katarza bošnjačkog naroda, identično kao što ni izbor Dodika (setićemo se da je za sve nacionaliste Dodik sa početka karijere bio najveći izdajnik) nije bio katarza srpskog naroda. Ipak ne mogu da se otmem utisku, da je upravo izbor Bećirovića najveći politički događaj u BiH od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, te jasan put ka modernizaciji političkih dešavanja. Istina je da se desio u najgorem mogućem trenutku za Denisa (rat u Ukrajini, energetska kriza, sveopšta recesija i inflacija), ali bolje ikad nego nikad.

Drugi momenat je ozbiljan izborni uspeh Borjane Krišto i Jelene Trivić. Obe su, zaista neočekivano, uspele da poljujaju, do sada neprikosnovene, Komšića i Dodika. Sama činjenica da se radi o ženama kao liderima opozicije i faktorima okupljanja građana nezadovoljnih trenutnom političkom situacijom, govori više nego njihova pripadnost konkretnim političkim partijama, koje ni izbliza nisu uspele da isprate izborni uspeh svojih kandidatkinja. Obe Žene su uspele bezmalo nezamislivo, da na opozicionoj političkoj sceni, ujedine najrazličitije glasače (od ratne desnice, do krajnje levice) i na manje-više ubedljiv način artikulišu sveprisutno nezadovoljstvo, u pravcu prihvatljivom za sve oponente vlasti. Ovo je kvalitet koji politička scena u BiH, odavno (ili nikada) nije imala. Naravno da postoji realna pretnja da dožive sudbinu Draška Stanivukovića i budu „zvezde za jednu noć“. Verujem (u stvari nadam se) da je njihov kohezioni potencijal, ipak daleko iznad Draškovog, a politička veština, bar za nijansu sofisticiranija.

Zaista ne mogu da zamislim u kom pravcu bi se razvijala (!) BiH, da je kojim slučajem izabrano predsedništvo Krišto-Bećirović-Cvijanović, a da je predsednica Srpske Jelena Trivić.

Možda je još uvek nezamislivo, ali je obećavajuće!

Boško Orlić

Pogledajte i druge Lava LAB kolumne ovde.