Pitam se i dalje, a najverovatnije ću ostati da se pitam do kraja, do kada će Srbija ćutati. Do kada će, kako zvanična tako i nezvanična, Srbija ćutati. Kada ćemo početi da čistimo repove, kada ćemo početi da sređujemo stvari i shvatimo da ćemo samo tada postati bolje društvo. Srbija kakva možemo biti, Srbija koja je puna neiskorišćenih potencijala.
Kada poznajete dve, tri različite kulture istovremeno, to je znak vašeg bogatstva, a ne kada kao konj stavite stegu i vidite samo kroz jednu rupu. Srbija i Srbi već decenijama misle da su žrtve, čak uživaju u toj ulozi, ne žele da izađu iz te uloge, ne žele da se uporede.
Nažalost, srpski mozak je lenj dalje da misli i sluša druge i većina uživa u ulozi žrtve. Jer čišćenje repova je kao čišćenje kuće. Izbacujete đubre koje vam više ne treba, prljavštinu u kojoj se gušite i buđ od koje ste se razboleli. Koje su posledice? Urednija kuća, zdraviji metabolizam, duži život. No, bolje je biti žrtva nego se suočiti sa sopstvenim zločinima. Tako je barem kod nas Srba. Čak i Filipinci snimaju filmove o svojim mukama.
Gledanje filmova o ratnim zločinima Srba je za mene uvek neka posebna muka u želucu. Valjda zato što su moji, za razliku od zločina koje su počinili Nemci, Amerikanci ili Japanci. Valjda zato što me se tiče. I zato što mi u Srbiji ne govorimo dovoljno o svojim zločinima, mnogo nam je ugodnije da pričamo o zločinima drugih. Možeš misliti.
Film „Čovek koji nije mogao šutjeti“ reditelja Nebojše Slijepčevića traje svega 14 minuta. I mislim, šta neko može reći u 14 minuta, pa ne može biti toliko strašno. Ali đavo je odneo šalu već u drugom minutu. Tih 14 minuta je bilo bolno, neprijatno i ne bih ga ponovo gledala. Ali je fantastično prikazao sve što sam slušala u poslednjih nekoliko decenija. Kakav to bolestan mozak sudi o tebi kada te pita: „Koju slavu slaviš?“. Zar jedna slava određuje da li ćemo da živimo ili mremo? Zar je cena života Đurđevdan, Bajram ili Božić? Kada su ljudi odlučili da je to vrednost života? Samo oni koji slave slavu imaju pravo da žive. Samo oni koji se povinuju tom sistemu imaju pravo da žive. Svi drugi će biti streljani kao kerovi. Svi drugi će biti zatvoreni u logore.
Film u 14 minuta prikazuje kako srpska paravojna formacija upada u voz i pregleda lične karte. Usput, čak i kada se uveri da se prezivate baš srpski, oni vas za svaki slučaj pitaju koju slavu slavite. Na nesreću, u jednom od kupea se našao mladić koji nema lična dokumenta. On naravno postaje predmet rasprave i žrtva raka koji je zahvatio Srbe od devedesetih.
Kako se prezivaš, a prezime je ni tamo ni vamo. U oku bolesnog paravojnika, najverovatnije nije puno vredan života. Međutim, penzionisani oficir JNA ne može da ćuti. Zbog toga će i biti kažnjen. Smrću, a kako drugačije. Nekad nije dovoljno to što slaviš slavu.
Reditelj je genijalno prikazao neprijatnost, mržnju i netoleranciju u 14 minuta. Pritom je izabrao voz i sve stavio u kupe. Imate osećaj da ste u kupeu, hvata vas jeza i nervoza kao da ste nešto krivi i sada će baš vas da izvedu napolje. A s druge strane vas nervira jer ne možete da gvirnete kroz prozor i vidite šta se dešava napolju. Galama, vika, brundanje kamiona… Ništa ne sluti na dobro. I na kraju, vojnika nema, voz odlazi, a jeza i dalje ostaje.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.