Prenosimo sa sajta P.U.L.S.E. (Magazin o umetnosti, kulturi i društvu).
Oprema redakcije.
Lingvistička supernova koja je razbila granice književnosti – Finnegans Wake (1939) je završni, furiozni eksperiment Džejmsa Džojsa sa jezikom, epski prikaz snovne logike u kojoj se reči preobražavaju, istorije sudaraju, a svaki slog pulsira višeslojnim značenjem. Više od romana, ovo je halucinatorna odiseja kroz kolektivno nesvesno, napisana kaleidoskopskim snovnim dijalektom koji je podjednako genijalan i lud. Reći da je težak bilo bi potcenjivanje; odbaciti ga kao besmislicu značilo bi prevideti jedan od najhrabrijih umetničkih poduhvata u književnosti.
Džojs je proveo 17 godina oblikujući ovo noćno remek-delo, sabijajući svetske mitove, dablinske tračeve i cikličnu prirodu ljudske egzistencije u jedan neprestano promenljiv tekst. „Radnja“, ukoliko je moguće govoriti o njoj, prati krčmara HCE (Hamfri Čimpden Erviker), njegovu ženu ALP (Ana Livija Plurabel) i njihovu decu – ali ova porodična drama se pretvara u univerzalnu alegoriju pada i ponovnog uzdizanja, odjekujući irsku narodnu baladu Finnegan’s Wake (primećujemo da Džojs namerno izostavlja apostrof). Likovi se preobražavaju u arhetipove, vreme se savija samo u sebe, a svaka igra reči („the seim anew“) postaje portal za nova tumačenja.
Ono što čini Finnegans Wake revolucionarnim nije njegova neprozirnost – već Džojsova vera u primordijalnu moć jezika. On nije samo pisao na engleskom; on je eksploatisao etimologiju, spajajući desetine jezika u jedan tok zvuka. Jedna rečenica može da sadrži egipatski mit, norveški žargon i radio šum, sve istovremeno pulsirajući višestrukim značenjima. Čuveni uvod „riverrun“ („riverrun, past Eve and Adam’s, from swerve of shore to bend of bay…“) ne počinje toliko koliko se nastavlja, povezujući se s poslednjom, prekinutom rečenicom knjige i formirajući beskonačan tekstualni ouroboros.
Ovo nije knjiga koju treba čitati – već kosmos koji treba nastaniti. Naučnici već decenijama dešifruju njene slojeve (sigle, reči od sto slova, muzičke motive), ali Džojsov pravi trik bio je u tome što je sam pokušaj razumevanja nagrada. Kao san, što ga više pokušavaš „rešiti“, to ti više izmiče – ali prolazni trenuci jasnoće („LPs are longplaying“) bljesnu poput munje, otkrivajući duboke šale o smrtnosti, seksualnosti i pričama koje pričamo da bismo preživeli.
Zašto i dalje fascinira? U doba veštačke inteligencije i fragmentisanih identiteta, Džojsova lingvistička alhemija deluje proročanski. Njegovi portmanteau izrazi („funferall“, „meandertale“) predviđaju internet sleng, dok njegova nelinearna struktura odražava digitalni hipertekst. Glavna šala knjige – da je istorija samo „the seim anew“ – jezivo odjekuje u eri algoritamskog déjà vu-a.
Pristupi joj kao džez ili apstraktnoj umetnosti: dopusti zvuku da te obuzme. Smej se igri reči („U ime bivšeg i u ime potonjeg i u ime njihovog holokausta. Allmen.“). Drži vodič (Kempelov A Skeleton Key to Finnegans Wake) pri ruci, ali veruj sopstvenim asocijacijama. Ovo nije slagalica koju treba rešiti – već ogledalo za tvoju podsvest.
Izvor: English literature
Preuzeto s prijateljskog sajta P.U.L.S.E.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.