Prenosimo sa sajta P.U.L.S.E. (Magazin o umetnosti, kulturi i društvu).
Oprema redakcije.
U jednom starinskom beogradskom ulazu, u vertikali koja još uvek miriše na istoriju i komšijsku kafu, ispisana je priča koju bi, verujem, sam Umberto Eko rado uvrstio u neku svoju beležnicu o sudbini i knjigama. To nije samo priča o mom odrastanju; to je podsećanje na to kako se klikeri pretvaraju u simbole, a dečja žmurka u ozbiljnu potragu za izgubljenim vremenom.
Od svih Ekovih dela, jedno mi je posebno blisko – „Tajanstveni plamen kraljice Loane“. Glavni junak Jambo, antikvar koji čitav život trguje retkim knjigama, nakon gubitka pamćenja pokušava da sastavi komadiće svog identiteta na tavanu svog detinjstva u Solari. Taj roman je moje ogledalo. Jambo zna sve o istoriji sveta, ali nema pojma ko je on sam. Kopa po prašnjavim stripovima ne bi li pronašao onaj prvi „tajanstveni plamen“ uzbuđenja koji nas definiše pre nego što postanemo profesije koje obavljamo. Jambo tada shvata ključnu stvar: mi nismo samo ono što nam se stvarno desilo, već i sve ono što smo izmaštali dok smo čitali.
Moja Solara je taj beogradski hodnik. Dok se Jambo seća usne harmonike, ja se sećam leta kada je iz svakog prozora treštao Boney M, pomešan sa Markovićevom špicom iz „Povratka otpisanih“. Igrali smo se „partizana i Nemaca“ u prašini, a petak je bio dan za novi Politikin Zabavnik. Na stepenicama, dvoje dece iz iste vertikale listali smo stranice koje su nam otvarale svetove Hogara Strašnog, Zvezdanih staza i onih neverovatnih priča iz rubrike „Verovali ili ne“. Za mene to nisu književne reference, već sama tekstura detinjstva.
Možda je neka čudna ekovska pravda to što je glas Umberta Eka na našem jeziku postao upravo onaj dečak iz moje zgrade s kojim sam delila te stepenice. Život nas je odveo na različite strane, nismo se sreli decenijama, ali Aleksandar Levi je taj koji je otključao najkomplikovanije rečenice italijanskog maga. Za svet, on je autoritativni prevodilac; za mene, on je uvek ostao Saša Levi. Dok čitam njegove prevode, ja u njima ne tražim samo Eka, već onaj zajednički kod koji smo nesvesno upisali u naše tavanice sećanja. On je, prevodeći Eka, za mene preveo i to naše zajedničko vreme u neprolaznost.
U mom domu je taj plamen odavno goreo. Moj otac je obožavao Eka kao srodnu dušu. Delili su istu strast prema knjigama koja je graničila sa religijom. On je bio taj koji mi je u ruke stavio prve primerke Ekovih dela, učeći me da knjiga nije predmet, već živo biće koje traži pažnju, vreme i razgovor. Njegov šarm je bio u tome što nikada nije nametao znanje; nudio ga je usput, kao najfiniji desert.
Danas, kada čitam Eka iz biblioteke, nalazim tragove nekog drugog života. Na marginama, pedantnim rukopisom, tehničkom olovkom, nepoznata čitateljka vodi dijalog sa autorom. Kada Eko pomene trougao, ona ispisuje Pitagorinu teoremu. Kada opiše nekog fašistu sa brkovima, ona dopisuje: „Ružan kao tetak Mihajlo, bože kako nisam volela tog čoveka“. Na opis šarmantnog lika, mangupski beleži: „hm, more than me“.
Najluđi sudar se dešava tamo gde Jambo gubi tlo pod nogama, a ona ga teši stihovima Tome Zdravkovića: „Dotak’o si dno života, i pakao, i ponore…“. Na mestu gde se junak bori sa sećanjima, ona strogo dopisuje: „Tako ti treba što si se švalerisao!“, a tamo gde neko umire, samo tiho doda: „C’est la vie“.
Čitati Eka u Sašinom prevodu, dok u sebi nosim glas svog oca, znači živeti u nekoliko svetova istovremeno. Ništa nije slučajno – ni ona zaseda u hodniku, ni miris hartije, ni ta ruka neznanca koja nas sa margina podseća da su i Toma Zdravković i tetak Mihajlo deo jedne velike, šarmantne priče. Svaka knjiga je vremeplov i svaki red je prolaz ka onome što smo bili.
Tata, ovo je za tebe. Tugujem za svetom koji je umro sa tobom i Ekom.
Napisala Kaja Ristić. Prenosimo sa prijateljskog sajta P.U.L.S.E.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.