Kolumne koje slede zamišljene su kao svojevrsni dijalog. Zamisao je da dvojica prijatelja, ideološki na suprotnim stranama, ispisuju svoja promišljanja o društvu, politici, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ideja je da se na jednom mestu mogu pročitati suprotstavljena mišljenja. Dijalog je, u bilo kojoj formi, u današnjoj Srbiji retka životinja, pred izumiranjem.

Gde god da krenem…

16. 09. 2022. | Kolumne, Tekstovi

Kosovsko pitanje je toliko zapetljano da na početku moram da ispišem neke ograde kako bih uopšte mogao da se bavim temom – koja su moguća rešenja. Prvo moram da postavim ograničenja, a potom da ukažem na jedan paradoks, jer je ova, kao i sve emotivno-istorijske teme, puna laži, iskrivljenih slika, namerno prećutkivanih događaja, veštačkog popravljanja karaktera itd.

Prvo ograničenje. U ovom tekstu se neću baviti onom stranom u priči koja ima ikakve veze s Kosovom, tih 10.887 kilometara kvadratnih. Dakle, niti Albancima, niti Srbima koji tamo žive, a ni s ljudima koji žive van Kosova, a žele da se vrate ili rade na tome pa ni onima koji bi dobrovoljno išli na Kosovo da tamo ratuju. Ovde je isključivo reč o srpskoj strani koja s Kosovom nema neposredne veze, niti planira da tamo živi, niti želi da pošalje sina da ratuje za najskuplju srpsku reč.

U ovom tekstu ću govoriti samo o nama kojima je ta teritorija isključivo bitna (ili nebitna) na intelektualno-emotivnom nivou: države, nacije, istorije, tradicije, duše, prapočetka, svetosti, religije, kulta, predaka… Čak nije bitna ni pragmatična strana: ekonomija, geopolitika, uticaj…

Drugim rečima, hoću da govorim o rešenju iz ugla Srbina koji živi van Kosova, neće da puca, a spreman je da se ozbiljno posvađa sa svima oko Kosova i spreman je da se politički angažuje, ako ne drugačije bar da glasa, kako bi ostvario neki od zvanično proklamovanih ciljeva.

Pretpostavljam da je malo onih koji bi dobrovoljno otišli da ratuju, kao i onih kojima je Kosovo bitno jer tamo ima uglja, lignita, šume i čega još god da ima. Ne govorim o Albancima, a ni Srbima koji tamo žive jer bi to samo zamutilo poentu, a i prvo treba raščistiti sopstveno dvorište, zar ne?

Zatim paradoks. Vojvodina i Beograd su Srbima bitniji od Kosova. Seobe praktično nikada nisu prestale. Bilo je tih masovnih, ali ekonomske su konstantne. Ljudi neće da žive na Kosovu, neće da žive ni na jugu Srbije. Najlakše je to pripisati međunacionalnim napetostima, ali to nije stvarni razlog. Niko neće da živi ni u sredinama koje su homogene, gde nema drugih osim Srba. Čini se da je uvek bilo tako. Odlazak na sever je bio i sada je ideal. Beograd i Vojvodina su se pokazali kao spas.

Zato moramo biti oprezni kada se pozivamo na istoriju, a posebno na argumentaciju da je nešto „oduvek bilo naše“, jer je, po toj analogiji, Vojvodina oduvek bila Mađarska. Nije baš pametno uložiti sve moguće argumente na Kosovo, jer će se mnogi od velikih razloga zašto je to naše, vratiti Mađarima u krilo kao nagrada kojoj se nisu nadali. Paradoks je jasan: nećemo da živimo na Kosovu, ali se pozivamo na trajanje vlasti na taj teritoriji, dok u Vojvodini hoćemo da živimo, ali argument trajanja vlasti ide na ruku Mađarskoj.

Sve to govori da se argumentacija ko je koliko bio, gde i koliko je tamo vladao, ne sme nikada i nigde potezati kao argument koji nekome daje pravo na teritoriju (gde se nekad živelo i vladalo). Velike evropske nacije su to shvatile na teži način. Možda treba da prepišemo model pre nego što platimo visku cenu za tu grešku. Kada se otvori kutija u kojoj se čuvaju teorije krvi i tla sve će se, po svemu sudeći, završiti krvavim tlom.

Ako nemamo pravo da vičemo kako je Kosovo naše jer su naši tamo nekada nešto radili, šta onda? Smatram da država Srbija nema nikakva prava na Kosovu. Sve što može da uradi je da uloži velik trud kako bi se zaštitile sve manjine na teritoriji Kosova. Ne samo srpska. Sve dok država Srbija ne postavi svoje zahteve na univerzalnim osnova neće postići nikakav rezultat osim sukoba.

Država Srbija takođe može da traži zaštitu kulturnog nasleđa. Svi verski objekti mogu se štiti samo kao kulturni, ali ne i kao verski. Da bi imovina Srpske pravoslavne crkve mogla da bude zaštićena kao verska potrebno je da se vrh crkve jasno i nedvosmisleno odredi prema Albancima, kao i prema svim zločina. Da na stvarnost konačno počne da gleda iz hrišćanskog ugla, prema učenjima koje im je Isus Hrist ostavio. Sve dok se SPC ponaša kao militarna, strogo nacionalna, vrlo isključiva i diskriminatorska organizacija, teško je očekivati da imovina SPC bude zaštićena i da napadi budu osuđeni kako dolikuje. Jer huškanje i mržnja ne donose mir i toplinu, već osvetu.

Srbija zaštitu može tražiti samo za kulturno blago. Ponovo se vraćamo na univerzalizam, a to je možda i jedini zadatak hrišćanske crkve, ako je i dalje hrišćanska.

Manevarski prostor države Srbije je vrlo sužen: manjine i kultura. Sve ostalo je praktično zatvoreno.

S tim u skladu dva su moguća rešenja. Jedno je status quo. Da se ništa ne menja, već da se ovo stanje učini prihvatljivim i to čistim diplomatskim rečnikom. Biće te jezička lomljavina u kojoj će svako misliti da je nešto dobio, a zapravo su svi izgubili sve.

Drugo rešenje je da nas Evropska unija primi sve u paketu i da onda problem rešava unutar svojih institucija. To bi u praksi značilo obesmišljavanje svega na čemu insistiraju Srbi i Albanci.

Tako da su ova dva rešenja praktično truli kompromisi.

Rešenje s velikim R jeste da razumemo Drugog, da shvatimo da neko može biti drugačiji, kao i da razumemo i prihvatimo sopstvene mane i greške. Da li će druga strana razumeti drugog i da li će shvatiti svoje greške ovde nije pitanje. Ako shvate super za sve, ako ne onda šteta samo za njih. Razumevanje drugog i sebe bi nas odvelo u novu sferu, u drugu dimenziju, a tamo više ne postoje problemi za koje ste do malo pre mislili da ih je nemoguće prevazići.

Sećam se priča o Rumunima. Slušao sam ih celo detinjstvo. Bili su puni zlobe i nipodaštavanja. A onda sam upoznao rumunsku kulturu, istoriju, upoznao sam Rumune. I bilo me sramota. I danas me sramota. Stid je revolucionarni osećaj, uvek je dobro podsetiti se Marksa.

Dragan Stojanović

Pogledajte i druge Lava LAB kolumne ovde.