Kolumne koje slede zamišljene su kao svojevrsni dijalog. Zamisao je da dvojica prijatelja, ideološki na suprotnim stranama, ispisuju svoja promišljanja o društvu, politici, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ideja je da se na jednom mestu mogu pročitati suprotstavljena mišljenja. Dijalog je, u bilo kojoj formi, u današnjoj Srbiji retka životinja, pred izumiranjem.

Gde se zaglavila levica?

17. 06. 2022. | Kolumne, Tekstovi

Evropska levica godinama ne uspeva da se vrati u ritam po kome se igralo u periodu od kraja Drugog svetskog rata pa sve do skora: jedan ciklus levica, drugi desnica. Obe strane su se vrtele oko centra, nisu odlazile u ekstrem. Uz manje ispade Evropa je tako funkcionisala do izlaska istočnog dela kontinenta iz sovjetskog zagrljaja. Taj proces je završen prijemom većine zemalja u Evropsku uniji, osim nekoliko nas izvornih otpadnika. Na početku su istočna braća funkcionisala dobro, a onda se pokazalo da nisu spremni za sva zapadna pravila, možda se može reći i da nisu zreli za tip demokratije i visoke standarde koje su postavile zapadne demokratije.

Otpor istoka donekle je opravdan, države zapada nisu se oslobodile osećaja superiornosti koji su gajile, istorijski gledano, do nedavno, pre svega u odnosu na kolonije. Taj superiorno-evropocentrično-kolonizatorski odnos prema drugom ostao je u dubini zapadne duše, iako je sve podešeno na potpuno drugačijim osnovama.

Po uzoru na Putinov sistem većina istočnoevropskih država otišla je u nešto što zovemo desni populizam. Levica je izgurana iz medijskog prostora, kao uostalom i svaka druga opozicija, a samim tim je izgubila političku poziciju igrača, gurnuta je na marginu.

Sve to je uticalo, posredno i neposredno, na partije na zapadu, pa se sve pomerilo udesno. Levica je na zapadnom krilu iskakala u prvi plan u dva slučaja. U prvom je reč o levici samo uslovno, samo u nazivu stranke i delimično u programu, ali nikako u političkoj praksi, tako da to i nisu neki ispadi, već suštinski desno orjentisane stranke s levom etiketom. U drugom slučaju na površinu je izlazila levica u punom kapacitetu te reči (Siriza, Podemos), ali se ispostavilo da je taj levi program zapravo zastareo, da nema veze s stvarnošću. Grčka Siriza je tako žestoko krenula, srušila dve porodice koje su se decenijama smenjivale i uzela vlast, ali praktično ništa nije mogla da postigne, jer su joj ciljevi bili zastareli. Politička stvarnost je bila potpuno drugačija pa je stranka morala da se pomeri na drugu poziciju (mnogo bližu centru) i odatle vodi politiku. S tim se nikako nije slagao tadašnji ministar finansija Janis Varufakis. On je po izlasku iz te priče osnovao levičarsku evropsku stranku DiEM25, ali su njegove ideje i dalje iz nekih prošlih vremena. Bez obzira na to o koliko dalekoj prošlosti govorimo, stvarnost se, svedočimo svi, radikalno ubrzava. Levičarima se mogu dopasti Varufakisove ideje. Sve što on govori zvuči fantastično, ali danas se tako ne može vladati, makar ne u zapadnoj Evropi.

Gde se zaglavila levica? U prošlosti, očigledno. Pokušaj da se izvade na priču o ekologiji im ne ide. To jeste bitna tema, ali nije pitanje levice. Tradicionalna pitanja koja su dugo ujedinjavala levicu, na čemu su im desničari zavideli, jer oni nisu imali tako jasne i jedinstvene programe, danas malo vrede. Socijalna jednakost, zdravstvena zaštita, prava radnika… To danas zanima samo teoretičare. Ta pitanja i dalje stoje. Negde, ali ne u Evropi, posebno ne na zapadu. Sigurno su bitna u Aziji, Africi… Ima problema i u Evropi, ali je očigledno da ne muče dovoljan broj ljudi. Ne toliko da su spremni da glasaju za stranke koje govore o tim problema. O izlasku na ulicu tek nema reči. A bez ulice nema levice.

Zbog toga bi o levici u Evropi trebalo govoriti vrlo uslovno. Iako to ne znači da nam povratak te snage koju danas zovemo levicom nije neophodan, ali ne iz tradicionalnih razloga. Ta levica je Evropi potrebna samo da bi izgurala sa scene toksične desničarske stranke.

Utisak je da se to upravo sada dešava u Francuskoj. Posle pet godina potpune marginalizacije ujedinjena levica se vraća na scenu. U prvom krugu parlamentarnih izbora osvojili su isto glasova kao i koalicija centralističkih stranaka, koje su okupljene u koaliciji oko Emanuela Makrona.

Prema projekcijama na osnovu prvog kruga glasanja, koalicija oko aktuelnog predsednika bi mogla da ima između 255 i 305 poslanika. Za većinu je potrebno 289. Levica bi mogla da osvoji između 150 i 205 mesta u donjem domu. Po svemu sudeći levica, čak i da pobedi, ne bi vodila radikalno drugačiju politiku, ali dobra vest je da će Marin Le Pen imati svega 15 do 30 poslanika, što je gura na marginu, gde i pripada.

Dakle, levica može da priča staru priču sve dok se ne formira vlast, drugim rečima dok se ne suoči sa stvarnošću, a onda mora da pređe, ili bar da se približi, centru – da se odrekne velikog dela levičarskih zamisli.

Ima li rešenja? Možda. Rešenje bi moglo biti pronalaženje nove paradigme. Sa starom pričom (socijala, zdravstvo, radnici…) se možda i može doći na vlast, ali se ne može i vladati. Dobijanje glasova da krajnja desnica ne bi zavela teror, takođe ne nudi nikakvo rešenje kada se dođe na vlast. Ekološka priča ne može biti glavna levičarska ideja. Dakle, levici trebaju nove ideje koje moraju biti univerzalne, moraju uključiti sve. Tako se levica može udružiti na širem, internacionalnom nivou, što je u prošlosti često bio jedan od izvora njene snage. Takođe, te ideje moraju biti pozitivne, ne mogu biti protiv nečega: desnice, zagađenja,  globalizacije, protiv krupnog kapitala ili nejednakosti. Levici treba ideja ZA nešto i ni jedna velika grupa ne sme biti isključena. To je pitanje koje zahteva i teorijsko promišljanje i praktično delovanje. Ako levica neće da završi u muzeju mora se baviti tim ključnim problemom koji zadire u sam identitet moderne levice.

Dragan Stojanović

Pogledajte i druge Lava LAB kolumne ovde.