Što bi rekao Basara − doguzeljali smo do stote kolumne. Teret smo podelili na ravne časti, svako po pedeset komada. Ideja je jednostavna, a toliko teška: da uspostavimo dijalog, da dve strane – reklo bi se, suprotstavljene – pokažu da se može razgovarati. I ne samo to, već i da dve strane koje se ne slažu u početnim tačkama mogu doći do rešenja prihvatljivog obema stranama. Drugim rečima, da se može doći do najmanjeg zajedničkog sadržaoca. Kako bi se to postiglo, sagovornik, ili sapisnik, mora se uvažavati, barem toliko da se ne stavlja u poziciju u kojoj bi se osećao nelagodno. To ne znači da se ulazi u pakao političke korektnosti, niti da se podilazi bilo kome; provokacija je poželjna, ali mora postojati jasna razlika između intelektualne rukavice i šamara. To nije teško razlikovati, ako se ne pravite blesavi, naravno. Ovo nas je dovelo do pitanja: gde je sve to nestalo iz javnog prostora i kako to da smo mi, marginalci u javnom prostoru, uradili nešto što nije uspelo intelektualnoj i političkoj eliti? Zaključili smo da se sve vrti oko ideje o građanskoj državi. Otud i pitanje o nestanku famoznih građana. Posle nekoliko tura razgovora, vratili smo se u staru Grčku, u antičku Atinu, da tamo pronađemo odgovor na našu muku. I izgleda da smo pronašli neke odgovore.
Tok misli je borhesovski. Idemo od sadašnjeg trenutka kako bismo se vratili na izvor. U Srbiji danas kao da nema građana, kao da su se svi pretvorili u stranačke aktiviste, čak i ako nemaju veze sa strankama i ponosno izgovaraju: „Nisam član nijedne partije.“ Nisi član, ali tako se ponašaš.
Svaki državljanin, gledano iz pravnog i političkog ugla, uživa određeni skup građanskih i državnih prava, bez obzira na klasnu, nacionalnu ili rasnu pripadnost. U modernim državama tako se definiše građanin. Drugim rečima, svi su građani. Još preciznije, nema uslova da se postane građanin. To se smatra vrhuncem modernosti. Ne moraš ništa uraditi da bi bio građanin, dovoljno je samo da se rodiš. Čak ne moraš ni biti nešto, tek pasivna jedinka u masi drugih pasivnih jedinki. Ne moraš biti aktivan, ne moraš ni mrdnuti prstom da bi dobio to što ti prostim rođenjem pripada.
Ako se taj princip dovoljno dugo primenjuje, ako država ne radi ništa na tome, a i same „građane“ zabole da se bave tim „apstraktnim“ pitanjem, sve ode nizbrdo. Od teze da su svi građani dolazimo do tačke da građana zapravo i nema.
Moderni pojam građanina formuliše se u dva dokumenta iz doba američke revolucije. Prvi je Deklaracija nezavisnosti (Declaration of Independence, 1776), a drugi Povelja o pravima (Bill of Rights, 1787) – prvih deset amandmana Ustava kojima se građanima garantuju prava i slobode, a ujedno se ograničava moć savezne države.
Idemo još malo u rikverc. Tačnije, u 1215. godinu, kad je u Engleskoj ograničena apsolutna vlast vladara. Naravno, reč je slavnoj Magna karti (Magna Charta). Korist su imali građani, ali samo jedan, manji deo njih – engleski baroni. Ipak, bila je to osnova da se ta prava šire i na druge slojeve stanovništva.
U srednjem veku građani su živeli samo u gradovima, a bili su zavisni od feudalca. U 11. veku započinju borbu za oslobođenje. U srednjem veku to je bila privilegija, ali i takva je manje vredela od plemićkih titula.
Kako se vraćamo u prošlost, tako se prava sužavaju, tako je sve manje građana i manje građanske države. A onda preokret. Vraćamo se u antičku Grčku. Tamo nalazimo građanina (polítēs) u punom kapacitetu. Tamo žive pripadnici polisa. Građanin učestvuje u javnom i političkom životu. To mu se pravo, međutim, može oduzeti, nije mu dato jednom zasvagda. Grci su imali institut koji su nazvali atimija. U prevodu, to je značilo gubitak časti ili gubitak građanskih prava.
Klasična atimija donosila je kaznu unutrašnjeg progonstva – društveni zaborav i izolaciju. Cilj je bio da se osoba isključi iz javnog prostora, iz života polisa. To je bila kazna za negrađansko ponašanje. Jednostavno su isključivali pojedince iz političkog života, jer ovi nisu zasluživali ili nisu hteli da učestvuju u njemu. Tako se polis čistio od nominalnih građana i onih koji su bili štetni po ostale građane.
Drugi važan institut isključivanja još je radikalniji. Naime, na atinskoj skupštini, ekleziji, glasalo se javno, osim u slučaju kad su građani hteli nekoga radikalno da izoluju iz društva. Tajno se glasalo tako što se na komadu razbijene grnčarije (ostrakon, otud i naziv instituta – ostrakizam) ispisivalo ime nepoželjnog građanina. Ostrakizam, ili časno progonstvo, podrazumevao je da „izabrani“ građanin mora napustiti Atinu, i to na deset godina, jer je svojim ponašanjem podrivao demokratiju. Onaj koji bi dobio najviše glasova bio bi osuđen, bez obzira na dokaze – nije morao biti osuđen niti optužen za neko konkretno delo, bila je dovoljna samo sumnja demosa.
Tako dolazimo do ključnog pitanja. Da li se neko ko ne koristi pravo i obavezu da učestvuje u političkom procesu može nazvati građaninom? Da li se odricanjem od tog prava ugrožava samo društvo? Ovde nije reč o demokratiji, niti je ideja da se raspravlja o oblicima vladavine, već je reč o tome da li se može nazivati građaninom neko koga javni interes zapravo i ne zanima. U tom slučaju, utisak je, građanin postaje glasač. U tom slučaju, ne ostaje nam ništa od društva, postajemo autokratija.
Tako samo društvo iznutra postaje autokratsko, pa je samo pitanje kada će ga zaskočiti neko ko je labavije povezan s etikom, politikom i građanskom idejom, da bi ga pretvorio u otvorenu političku autokratiju.
Anamneza je, čini se, jasna. Ne može se nazivati građaninom neko bez političke svesti. Kao što se ne može nazivati trkačem neko ko ne trči, pekarom neko ko ne mesi i peče hleb…
Dva su moguća izlaza iz ove situacije. Jedan je emancipacija, a drugi isključivanje, moderna atimija.
Čak ni u slučaju veoma uspešne emancipacije nećemo moći da se oslobodimo otpadnika koji teže tome da zauzmu što veći prostor. Iskustvo nas uči da bez isključivanja ne možemo imati građane. Možda bi to i funkcionisalo neko vreme, ali iskustvo nas uči da se u ćorsokak lako ulazi. Potreban nam je radikalni zaokret. U aktuelnom sistemu nije moguće ništa uraditi, jer se i levica i desnica – kako u centru, tako na ekstremima – voze u istom vozu; drugim rečima, niko nije spreman da se odrekne plodova koji mu padaju u krilo bez truda. Nisu spremi da se odreknu moći koju im daju oni koji zapravo nisu građani. To nije samo naš problem, to je globalna drama. Taj put ne vodi nas ka rešenju ključnih problema – ratova koji prete da prerastu u nuklearni holokaust i globalnog zagrevanja, koje valjda više ne treba dokazivati.
O takvim pitanjima ne mogu odlučivati oni koji ne žele da se bave politikom, niti da misle politiku, niti da makar brinu o javnom. Ne mogu birati predstavnike, takav je sistem u predstavničkoj demokratiji, oni koji nemaju pojma o tome šta biraju, već to moraju raditi ljudi koji su na neki način kvalifikovani, dakle – građani. Zato je neophodno uspostaviti kriterijume po kojima će se određivati ko je građanin, a ko to nije. Neophodno je vratiti se izvorima, bez obzira na emancipatorske napore. To je jedini put da se predstavnička demokratija transformiše u neki oblik direktne demokratije. Jer, direktna demokratija – u bilo kojoj formi, antičkoj, švajcarskoj ili u nekoj novoj – nije moguća s nominalnim gađanima.
Jasno je da takav sistem može doneti nove probleme, ali na kraju se mora meriti nivo problema – ne može se štititi nekoliko lenjivaca dok nam guzice gore pod razgoropađenim suncem, ili od energije nastale cepanjem atoma. Građanima koji to nisu treba obezbediti sva ljudska, a oduzeti politička prava.
Svet se zaglavio u populizmu. Ništa dobro nismo videli od tog trenda, samo nove pretnje, strahove i neizvesnu budućnost. Možda je došlo vreme za novi elitizam, za meritokratiju.