Nemačka kinematografija proizvodi pregršt filmova. Svega tu ima – akcija, komedija, drama, trilera, a ima i mnogo kopija, pre svega američkih, tačnije holivudskih. Međutim, ima i originala. Danas vam ne preporučujemo teško delo poput radova koje potpisuju Fasbinder ili Hercog, već vam preporučujemo jednu laganu komediju/dramu.
Roditelji koji žive u Hamburgu i zarađuju brdo para imaju jednu ćerku. Ta ćerka ima lep odnos sa dedom koji živi negde u prirodi van grada. Jednog dana, oni dobijaju poziv, kažu da deda u policiji traži njihovu pokojnu majku, njegovu suprugu. Kada uđu u kuću, jasno je da sa dedom nešto nije u redu. Ćerka je vrlo opuštena, otvorena i emotivna. Deda je takođe veseo, voli da se šali i vezan je za unuku. Gotovo kao da gledate odnos između unuka i dede na nekom italijanskom selu. Jedino po čemu se možda može naslutiti da je film nemački, jeste majka, tipična Nemica. Majka je materijalista, uštogljena i vrlo stisnuta. Od onih osoba koje smatraju da je opuštanje precenjeno.
Jasno je da deda ne može da ostane sam u kući, da ne može brinuti o sebi. Ludilo nastaje, pretpostavljate, kada se opušteni deda useljava kod uštogljene Nemice koja vozi isključivo poslednje modele nemačkih automobila. Inače, majka je vrlo posvećena poslu, i gotovo da ne može nikada da izađe iz kancelarije jer joj šef ne dozvoljava. U to je teško poverovati. Pre bih rekla da je reditelj hteo da iskritikuje ambicioznost roditelja koji zaboravljaju na ono što je najvrednije.
U samoj kući, verujem, nijedna stvar ne košta manje od prosečne srpske plate. Ali deda ne dolazi samo sa koferom, on dolazi sa kamionom svojih stvari. Kreće uzbudljivo putovanje. Uskoro deda dolazi do faze alchajmerove bolesti kada mora u starački dom. Kada unuka to shvati, ona se pakuje i s dedom odlazi u Veneciju, jer je tamo deda upoznao babu. Deda sve vreme priča o uspomenama iz mladosti, između ostalog, jer se tog najbolje seća. Oduševiće vas hrabrost devojčice i nežan odnos između dede i unuke.
Bez obzira na sve poteškoće koje ih snalaze, a ne zaboravimo koliko muke zadaju ljudi koji zaboravljaju da jedu, odu do toaleta, ili čak i gde je toalet, unuka je uporna, po svaku cenu hoće da stigne do cilja. I na tom putu do Italije svi koji ih sretnu im pomažu. U međuvremenu roditelji pokušavaju da ih pronađu, a ni ne pitaju se kako je do toga došlo. Kako se devojčica od desetak godina odlučila da ode sama sa dedom na dug put. Da nismo možda mi nešto pogrešili?
Međutim, i roditelji se menjaju. Put i potraga ih menjaju. Majka, ipak, uspeva da malo misli i na druge, a ne samo na sebe. Kočnica je stisnuta do pred sam kraj, kada je pešak skoro pa poginuo, ali su svi ostali živi. I na kraju, ipak svi nauče da žive jedni sa drugima, nauče i da žrtvuju onaj deo koji su mislili da se ne da žrtvovati. Ono što posebno oduševljava kod ovakvih filmova je gluma. Verujem da nije nimalo lako glumiti osobu koja je obolela od alchajmerove bolesti.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.