Kada film tera gledaoce da istovremeno prati i razmišlja na nekoliko nivoa, onda je to težak film za gledanje i odbija mnoge. Ali, kada reditelj uspe da sve nivoe prikaže tako da ih publika „proguta“ bez mnogo napora, tada znamo da gledamo nešto izuzetno.
Upravo je to pošlo za rukom iranskom reditelju Asgharu Farhadiju. U filmu, rekao bih, skromnog budžeta prikazano je više nego u milionskim spektaklima. Početak filma „About Elly“ zapravo ne obećava mnogo. Vesela grupa ljudi dolazi na obalu Kaspijskog jezera (sever Irana, južni deo jezera ili mora, s obzirom na veličinu). I dok se smeštaju svi se šale, igraju, veseli su i razdragani. Nastavljaju da se provode bez namere da ikada prestanu. Svi se međusobno poznaju. Međutim, tu je i pridošlica, učiteljica. Nju je dovela majka čije dete ide kod gošće u razred. Nikome nije jasno zašto je ona tu, ali se niko previše ni ne obazire… Ipak, svi primećuju, videćemo kasnije, da je ona sve vreme nervozna i odsutna.
Farhadi nam namerno dosađuje iz dva razloga. Prvo, hoće da nam prikaže ko to dolazi na druženje i drugo, hoće da nas pripremi za dramu.
U raspalu kuću na južnoj obali Kaspijskog jezera dolaze pripadnici iranske srednje klase. Dakle, obrazovani, moderni, može se reći sofisticirani, željni zabave, humora i razgovora. Iako nema direktnih religijskih i političkih referenci gledaocima je jasno gde se radnja odigrava i da kontekst ne sme biti zanemaren. Ali, Farhadi je kao i njegovi junaci, sofisticiran stvaralac. Ono što nedostaje, ono što se ne prikazuje, često je važnije za razumevanje celine od onoga što nam je prikazano.
Tako iz dosade saznajemo mnogo toga. Iz uvoda se može naslutiti i drama. Prvi znak je sama Eli, ona se ne ponaša kao svi ostali, ona ne želi da bude tu, želi da ode što pre. Eli nas priprema za dramu. Drugi znak su preteći, veliki, strašni talasi. Do kraja filma neće prestati da zapljuskuju obalu.
A onda postaje jasno da će se dogoditi nesreća. Deca se igraju na obali pored mora, a jedan dečak se kupa. Žene, kao što radnici prebacuju cigle iz ruke u ruku, prebacuju jedna drugoj odgovornost za čuvanje dece. To rade rutinski, očigledno su to radile bezbroj puta. Međutim, na kraju lanca je Eli. Počinje drama.
Dečaka odnose talasi. Počinje strašna jurnjava. Ne samo da jure akteri, već jure i kamermani, a s njima i gledaoci. Scena je neverovatno režirana, toliko vas duboko uvlači i uključuje da i sami poželite da skočite u talase Kaspijskog jezera i pronađete dečaka.
Na kraju spašavaju dečaka. Međutim, nigde nema Eli. Tek sada počinje prava drama.
Ekipa okupljena u kući postavlja teorije. Dolaze do dve opcije oko kojih se dalje razvijaju scenarija. Jedna je da je ostavila sve i otišla bez pozdrava. Iznose se dokazi za to. Druga je da se utopila jer je pokušala da spasi dečaka.
Eli, lik iz naslova tako nestaje iz filma. Oni koji su i dalje u kadru, misle o tome da li je ona neodgovorna osoba koja je ugrozila život deteta tako što se samo okrenula i otišla ili je moralna osoba koja se žrtvovala da bi spasla drugi život. Na kraju, odluka junaka na koju će stranu stati ne govori ništa o Eli, već nam mnogo toga govori o samim tumačima događaja.
Događaj i tumačenja okreću naopako malu zajednicu. Svi lažu, neki govore istinu, ali samo jednoj osobi, koja se tako upetljava u nov ciklus laži. Niko ne laže da bi samo lagao, već svako ima svoje razloge. Sve počinje da se raspada. Liberalna srednja klasa u kriznim situacijama mora da se bori sa samim problemom, ali i sa religioznim nasleđem, sa strogim pravilima, tradicijom… Sve ono što su uspeli da prevaziđu u miru, vraća im se kao bumerang u „ratu“ (krizi). Napetost raste i to ide u dva smera. Likovi se lome u unutrašnjim procesima, preispituju se, muči ih krivca, plaše se… Na drugom nivou se lomi zajednica – tu dolazi novi krug preispitivanja, laži isplivavaju na površinu, nasilje zamenjuje početno ushićenje …
Jedan od junaka kaže: „Gorak kraj je bolji od beskrajne gorčine“. On tu govori o odnosu u vezi. Na kraju ceo film govori o međuljudskim odnosima. Ali, ako hoćete da čitate između redova „O Eli“ je film o iranskom društvu, o napetosti između modernog i tradicionalnog. O napetosti koja se ne može razrešiti. Junaci su razapeti između želje i nedvosmislenih zahteva sredine, zahteva koji su uvek bili tu, a njima se čini da će tu biti večno. Dramatični i tragični događaji su tu da bi se svi odmorili od strašne borbe između potrebe da se ispune unutrašnje želje i zahteva da se poštuje ono što je propisao autoritet (tradicija, vlast ili religijske vođe). Ili je upravo ta napetost uzrok nesreće? Farhadi to pitanje ostavlja otvorenim, jer on se zvanično tom temom nije ni bavio, pa nije ni dužan da odgovara na takva pitanja.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.