Foto: sr.wikipedia.org
On je bio romantik koji je otišao u rat. Romantizam ga nikad nije napustio, iako je video mnogo toga što nije nimalo romantično. On je bio legendarni komandant u dva rata. Život mu je visio o koncu toliko puta da je u jednom trenutku prestao da broji. Rođen je u Petrovaradinu, živeo je u Zagrebu, a onda svuda gde su se pojavili fašisti. On je Kosta Nađ (Nagy Kosztá) jedan od najvećih boraca za slobodu s ovih prostora, a i šire.
Pre početka Drugog svetskog rata je bio ilegalac, u podrumu kuće u Zagrebu s braćom vodi štampariju, ali to nije bilo dovoljno. Morao je da uradi nešto konkretno protiv onoga što je gušilo slobodu.
„Voleo sam puno da čitam o francuskoj revoluciji, Pariskoj komuni, meksičkoj revoluciji, oktobarskoj revoluciji, koja je na mene ostavila jak utisak. Uvek sam govorio da je to ono šta ja maštam.“*
Prijavljuje se kao dobrovoljac da se bori u Španiji, ali nikako ne može da izađe iz zemlje, vlasti ga sprečavaju. Posle nekoliko neuspešnih pokušaja uspeva da izađe iz Jugoslavije. Januara 1936. prelazi granicu kod Maribora. Hapse ga u Austriji i Švajcarskoj, ali on je nezaustavljiv, prelazi Pirineje u martu 1937. godine.
„Znate, taj me je romantizam odveo u Španiju. Tu sam video nastavak svojih maštanja o svetskim revolucijama i video sam da mi je tu mesto. A od tog romantizma brzo sam se izlečio, čim sam došao u Španiju, kad sam bio ranjen. Kad me je tresnulo, znate, pa kad sam pao, sa tim ranjavanjem otišao je i moj romantizam. Onda sam video da nema više romantike, da smo se sukobili sa surovim neprijateljem, sa fašizmom. To je bio brutalan rat, svi smo se brzo otreznili i ja uvek govorim da je to moja najveća škola.“
U Španiji se priključuje internacionalnim brigadama. Prvo je komandovao vodom, pa četom, potom bataljonom, da bi pred sam kraj rata preuzeo jednu od dve poslednje brigade koje su se povlačile s poluostrva. Franko je pobedio. U Španiji je tri puta ranjen.
U Francuskoj je morao u logor.
„Pri povratku iz Španije, ne da se hvalim, zadnja grupa koja je izašla iz nje, bili smo mi Jugosloveni. Ja sam komandovao tom grupom. Mi smo iz Španije pod borbom izlazili. Bilo je predveče, špansko-francusku granicu prešli smo kod Portbua, i sećam se, kad smo se probijali prema Francuskoj, da smo pevali internacionalu i špansku himnu. Znate, mi se nismo povlačili kao razbijena vojska. Mi smo išli organizovano, nosili smo zastave, izvršili smo pozdrav Španskoj-republikanskoj i crvenoj – proleterskoj zastavi.
Kada smo prešli granicu, okrenuo sam se i pogledao Španiju, ona je gorela, bila je sva u plamenu, čuli su se plotuni, mitraljeska štektanja. Znao sam dobro šta to znači, da to strada španski narod, da je to obračun sa naprednim španskim republikancima, da svaki metak odnosi jedan život.
Onda sam pogledao naše borce i nijednog Jugoslovena nisam video da nije imao suze u očima. To nije bio bol što smo izgubili rat, to je bio prkos. Mislim da se svaki borac u sebi zakleo, a ja jesam, srešćemo se mi opet al’ ćemo se onda obračunati malo drugačije.
Tako smo prešli granicu i došli u Francusku.
Jasno. Andre Marti, član politbiroa Francuske Komunističke partije, nam je na granici održao govor gde nam je kazao: „Mi vas na žalost ne možemo dočekati dobrodošlicom, vi idete u logore, ali mi ćemo se boriti za vaš status“. I mi smo otišli u žice. Ne samo mi već i španski narod, jer je preko osamsto hiljada Španaca prešlo granicu bežeći od fašizma.
To je bila tragedija. Život u logorima nam ni malo nije bio lak. Ali mi smo se odmah organizovali. Moram Vam reći da su Jugosloveni prednjačili, da su bili barometar za francusku reakciju. Kako se Jugosloveni drže?“
Iz Francuske su jugoslovenski zarobljenici premešteni u nemački radni logor Desau. Odatle organizovano beže 1941. godine. Nađ u Jugoslaviju ulazi u julu, odmah se priključuje ustanicima. Priključuje se ličkim partizanima. Potom prelazi u bosansku krajinu. Učestvuje na svetovanju u Stolicama. Prvih godina rata komanduje jedinicama u istočnoj Bosni. Potom prelazi u zapadni deo buduće jugoslovenske republike, tamo vodi grupu od 14.000 boraca koji učestvuju u stvaranju velike slobodne teritorije na prostoru Dalmacije, Like, Korduna, Banije i Slavonije.
„Po Titovom naređenju, preko Karlovca odlazim na Kordun, Gorski Kotar, Liku i Krajinu. Kada sam prolazio kroz Liku, došao sam u slobodni Drvar, tu sam video ono o čemu sam maštao, tu sam video prve partizane u Jugoslaviji, na Kordunu, sa petokrakama na kapama, sa oružjem. Imao sam sastanak sa njima i možete misliti kako sam se osećao tada, mislio sam, tu smo, diže se ustanak.
Tito mi je rekao: „Nemojte se sekirati i nemojte ići na stvaranje velikih jedinica. Sad je najvažnije raskrinkati četnike. To treba biti zadatak svih.“ I bio je u pravu. Tu su bili i drugovi Moša, Kardelj, Lola i drugi rukovodioci. Tada sam dobio zadatak da sa jedinicama, kojima sam komandovao krenem na oslobađanje Foče i Goražda.“
Već tada ga smatraju legendarnim komandatom pa mu i pevaju pesme:
„Paveliću, gledaj sa nebesa, kako Kosta Krajinu pretresa“.
Kosta Nađ rukovodi velikom operacijom – bitkom za Bihać. Razvija jedinstvenu taktiku oslobađanja gradova – čuveni sistem klinova. Ideja koju je sprovodio u delu bila je da se neprijatelj iznenadi i zbuni. Tito je oduševljen.
„A naša treća armija napravila je obruč oko neprijatelja. Mi smo pedeset prvu i trideset šestu diviziju u Mariboru snabdeli kamionima i vozovima, tako da smo se brzo prebacili na drugu stranu Drave i tu smo sa austrijske strane zaposeli sve mostove i Dravu tako da je oni nisu mogli preći i otići u Austriju. Znate, to je bila velika grupacija, tu je bilo preko 150.000 neprijateljskih vojnika, tu su bili ostaci Fon Lerove grupacije koja se povlačila iz Grčke, tu su bili skoro svi zločinci iz Jugoslavije, tu su bili četnici, ustaše, svi naši krvoloci, čitavo rukovodstvo Jasenovačkog i Gradištanskog logora, svi koljači su tu bili okruženi.
Mi smo njih lako mogli uništiti, imali smo svoju avijaciju, eskadrile, imali smo tešku artiljeriju, sve smo imali.
A oni nam nisu nikako mogli pobeći, čvrsto smo ih okružili, i normalno na kraju smo ih likvidirali. A kad sam Titu poslao taj izveštaj, to je bio poslednji ratni izveštaj drugog svetskog rata ne samo u Jugoslaviji već i u Evropi. Možete onda misliti kako se je mogao osećati jedan komandant.“
Kosta Nađ je preživeo rat. Mnogi njegovi drugovi nisu.
„Ja sam, znate, jako vodio računa o borcima, o žrtvama, ja sam na to jako osetljiv bio. Uvek sam se trudio da svaka operacija prođe sa što manje žrtava, to sam uvek smatrao svojim najvećim uspehom – ako nemamo gubitaka.
Ja sam pred svaku akciju vršio smotru jedinica kojima sam komandovao. I kada pogledaš svakom vojniku u oči, a kada znaš da sutra te mnoge oči više nećeš videti… To nije nimalo lako za komandanta.“
Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.
* Svi citati preuzeti sa sajta Yugopapir.
Tekst je originalno objavljen u časopisu „Reporter“ januara 1983. Razgovor je vodio Luka Mičeta.