Nema mnogo filmova koji se tako duboko i kritički bave problemima društva, a možda i samo naroda kao što je „Bure baruta“. Može se reći da društvo i narod samo mogu žaliti za tim što nema više takvih filmova. Ljudi ne vole kada im se kaže da greše, a još je gore kada im kažete gde su tačno pogrešni i kako su grešili. Izgleda da nisu naučili kako da se nose s tim. Zato su kao rešenje izabrali da večno ponavljaju iste greške.
Kada govorite o samom srcu problema ne možete to raditi tako što kopirate druge, jer biste tada govorili o drugima, a ne o sebi. Zato „Bure baruta“ nije kopija, ni američka, ni engleska, niti bilo čija. Tu nema ni kolektivne srpske drame – ili smo junaci ili žrtve. Ovde je Srbija suočena sa sobom.
To je naš film u punom smislu te reči, naš balkanski, naš srpski. Nema crno-belog pogleda na stvarnost. Nema podele na nas i njih. Ne možete znati kada će nasilnik postati žrtva, a žrtva nasilnik. To je krug.
Zato je „Bure baruta“ jedan od najvećih filmova ovdašnje kinematografije.
I što je najgore, po nas, ne po film, priča govori o Srbiji danas, više nego o Srbiji u vreme dešavanja radnje. U filmu su prikazani ljudi bez empatije, nasilni ljudi bez griže savesti. Možda samo komentarišemo jučerašnje ili današnje vesti, a ne likove u filmu koji je snimljen pre četvrt veka.
Goran Paskaljević, Dejan Dukovski, Filip David i Zoran Andrić su stvorili remek-delo. Kao da su hteli da nam slikovito prikažu naše greške. Da smo pažljivo gledali ovaj, i još nekoliko filmova, možda bismo bolje razumeli društvo. Možda ne bismo birali kako smo birali. Da smo gledali i razumeli bilo bi nam jasno šta radimo. Bilo bi nam…
Radnja se dešava u Beogradu, sredina je devedesetih, dvadesetak likova (glumačka ekipa je neverovatna, pogledajte ovde) se susreće, promašuje, sudara… kao neke loptice na bilijarskom stolu, haotično, bez reda. Međutim, nešto ih sve povezuje. Svi su istovremeno nasilnici i žrtve. Svi vole da morališu, svi su, na ovaj ili onaj način, nasilni i osvetoljubivi. Svi misle da baš oni treba da sprovedu pravdu, takođe, misle da su oni i samo oni u pravu. U takvoj atmosferi smrt mu dođe kao najbolje rešenje. Jer, samo smrt može zaustaviti večno moralisanje i večno nasilje.
Nema tu neke velike ideje, sve misli su tu samo da bi se istakao ego, da bi se drugi optužili i osudili. Ako je moguće kazna se sprovodi odmah. I uvek je maksimalna.
U takvom sistemu nema vlasti, policija je gora od kriminalaca, nema porodice, nema prijateljstva, nema razumevanja, nema empatije. „Bure baruta“ je priča o ogoljenom egu, o pojedincu koji nema ništa, ali hoće sve samo za sebe.
Zato ne treba sumnjati da će bure baruta eksplodirati. To se već dogodilo. Samo se ta eksplozija ne vidi spolja. Eksplozija se dogodila unutra, u dušama nesrećnih junaka.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.