Horor orgazam

When Evil Lurks – horor koji briše granice žanra

Quentin Tarantino je jednom prilikom izjavio kako je za dobar film potrebna samo jedna stvar, a to je da snimite nešto što nitko prije vas nije. Ovaj savjet možda zvuči jednostavno, no činjenica jest da se u posljednje vrijeme sve više na velikim platnima, o streamingu da ne govorim, pojavljuju filmovi koji djeluju kao „kopija kopije“, da citiram Edwarda Nortona iz „Kluba Boraca“. Naravno, bilo bi suludo reći kako više nema originalnosti, ali nekako mi se čini kako je igranje na sigurno, odnosno snimanje raznih nastavaka, prequela i bespotrebnih stvaranja franšiza kultnih filmova uzelo previše maha, stoga nije ni čudno da se sve više cijene filmaši koji svojim radom uspijevaju donijeti nešto novo u određene filmske žanrove. U tom pogledu treba reći kako je horor zapravo najteži na snimanje. Ništa čudno s obzirom na to da je s hororom i započelo stvaranje filma kao umjetnosti, pa tako u neku ruku mogu razumjeti filmaše kojima je sve teže napraviti (pod)žanrovski horor film koji će imati nešto drugačije, odnosno redateljski pečat koji će uspjeti iznenaditi publiku. Nekako mi se čini kako tu najveći problem imaju „filmovi o opsjednutosti“. Najbolji je primjer film „Egzorcist: Vjernik“, abortus od filma koji je bio uvreda za kultni klasik Williama Friedkina, a koji je najviše utjecao na horor žanr općenito. Nažalost, filmovi o opsjednutosti gotovo da uz sebe ne nose nikakvu dozu napetosti. Svi nalikuju jedan na drugoga, dok se jedina razlika među njima može vidjeti samo u promjeni lokacija snimanja i likova. Pa ipak, postoje i pozitivni izuzeci, a jedan od njih je svakako argentinski redatelj Demian Rugna.

Rad Demiana Rugne prvi sam put upoznao zahvaljujući filmu „Terrified“, psihološkom hororu u kojem nam je pokazao koliko nešto nevidljivo može biti zastrašujuće, te koji je za mene djelovao poput najgore moguće noćne more. Kakvom stilu teži Rugna kada su u pitanju horori najbolje je pokazao upravo kroz taj film gdje smo mogli osjetiti strah na više načina, psihološki i vizualno, i to sve kroz jezivu poveznicu fantazije i realnosti. Rugna je svakako redatelj kojeg treba cijeniti ponajviše jer uspijeva dati nešto novo i svježe horor žanru. I ako je s „Terrifeidom“ pokazao kako snimiti film koji će pomaknuti granice, onda mogu slobodno reći kako je sa svojim najnovijim filmom, “When Evil Lurks”, a kojeg je snimio nakon šest godina pauze, te iste granice u potpunosti izbrisao.

„When Evil Lurks“ u središtu radnje ima dvojicu braće, Pedra (Ezequiel Rodriguez) i Jimmyja (Demien Salomon), koji otkrivaju kako se nešto zlokobno „udomaćilo“ u njihovoj maloj zajednici. Čitajući ovaj kratak opis, vjerojatno će vam prvo pasti na pamet: „Ajme, evo još jedan sto puta viđeni film o opsjednutosti.“ No, morat ću vas ugodno iznenaditi i, vjerujte mi, bit ćete sretni nakon gledanja filma jer ste bili u krivu. Naime, ovo je film koji u svakom mogućem pogledu krši sva moguća pravila kada je u pitanju opsjednutost. Jedinstven i brutalan Rugneov stil ovdje je u potpunosti došao do izražaja, gdje svaka iduća scena koju gledamo djeluje poput masterclass režije. Ono što ovaj film u prvom redu čini drugačijim, a na što sam i mislio kada je u pitanju kršenje pravila, svakako je činjenica da opsjednutost ovdje nema uobičajeni „lijek“, odnosno vjeru koja će spasiti pojedinca. Film, međutim, ima neka pravila koja su važna za preživljavanje, ali to ga čini još zastrašujućim. Tim više što ne postoji pomoć ni od kakve religije, već se likovi moraju oslanjati jedni na druge, odnosno na vlastite odluke i posljedice koje te odluke (do)nose. Jer, jedina moć koju likovi imaju pod svojom (ne)kontrolom zapravo je moć koju daju svojim vlastitim demonima.

Rugne je za uvjerljivost u potpunosti pogodio samu lokaciju snimanja. I dok se radnja njegovog prethodnog filma odigravala u gradu, ovdje smo prebačeni na mjesto gdje je i Bog rekao laku noć, doslovno i figurativno. Dakako, sama lokacija nije dovoljna za uvjerljivost, pa je tako Rugne u fokus stavio likove koji su, nažalost, preslika društva i kulture iz koje(g) i sam dolazi. Ideju za film je i dobio gledajući potplaćene radnike koji po cijele dane rade na plantažama diljem Argentine i to u groznim uvjetima nedostojnih čovjeka. Mnogi od njih su od posljedica svih tih nehumanih uvjeta teško oboljeli, a što je Rugne iskoristio za film gdje je umjesto bolesti koja se širi među ljudima stvorio demona koji djeluje unutar njih samih. Siromašni ljudi za koje nitko nije briga i koji žive, sasvim prigodno, usred ničega, savršena su metafora za izostanak empatije i stvaranja realnosti, a što je u horor filmovima itekako bitno. No, Rugne ne koristi film za slanje bilo kakve poruke, već za stvaranje straha zahvaljujući kojem tjera publiku na patnju s likovima.

„When Evil Lurks“ je film koji je mračan, pričom i atmosferom, ispunjen likovima koji ne prolaze samo kroz nasilje, već i doživljavaju unutarnji nemir i borbe. Tu se najviše izdvaja glavni lik u filmu, Pedro, u uvjerljivoj izvedbi Ezekiela Rodrigueza. Pedro je svakako najsloženiji lik u smislu same karakterizacije, a što se najbolje oslikava kroz njegovu osobnost. Rugne i ovdje ubacuje nešto novo jer kroz lik Pedra nemamo samo pojedinca koji bježi od vlastitih strahova već i od demona drugih ljudi. Mračna prošlost samo je savršen dodatak njegovom karakteru koji u potpunosti dolazi do izražaja u situacijama kada se mora suočiti sa samim sobom i gdje unatoč svom tom ludilu, unutarnjem i vanjskom, mora smoći snage pomoći i vlastitoj obitelji kojoj prijeti opasnost.

Scenarij filma je iznimno pametno napisan. Dok gledate događanja kroz koje prolaze likovi stalno se pitate što će se iduće dogoditi, tako da imate osjećaj kao da vas film cijelo vrijeme izaziva. S odmakom radnje dolazi i do stvaranja paranoje, nešto u stilu Carpenterovog „Stvora“, kada i mi kao promatrači, jednako kao i likovi u filmu, apsolutno nikome ne vjerujemo. Rugne itekako zna kako stvoriti tenziju, pa čak i kroz, vjerujem, većini horor fanova mrske jump scare scene. Ovdje su one minimalne, ali kada se pojave itekako su upečatljive, baš zato što nisu tipične kao u mnogim hororima. Naime, Rugne jump scare scene ubacuje u trenucima kada si već preplašen događajima koje pratiš u filmu, tako da i prije nego što se dogode već imaš osjećaj jeze i paranoje. U tim trenucima zlo je već prisutno, baš kao i opasnost, tenzija sve više raste i to osjećaš dok gledaš film. Tako i za jump scare znamo da će se dogoditi, samo ne znamo gdje i kada.

Poveznica između gledatelja i likova također je prikazana na drugačiji način, a što je i inače jedan od stilova kojem teži Rugne kao redatelj. Naime, mi kao promatrači učimo s likovima, odnosno nismo ni u kakvoj prednosti pred njima, i to u smislu da znamo nešto što oni ne znaju. Sve ono što se događa zapravo je posljedica pogrešnih odluka koje donose. To posebice vrijedi kada je u pitanju glavni lik koji je najviše i kažnjen zbog svih tih, većinom, nepromišljenih i glupih odluka, iako on sam vjeruje da radi dobre stvari. Na to smo inače navikli u hororima, ali ovdje nas to, iznenađujuće, ne nervira. Taj se rizik od prikaza klišeja gdje ljudi donose glupe odluke ovdje u potpunosti isplatio, i to ponajviše jer se uklapa u sam narativ radnje.

Da je Rugne veliki ljubitelj horora najbolje je vidljivo i kroz utjecaj nekih filmova koje je lako prepoznati. „Evil Dead“ je jedan od najočitijih, ali i primjerice izvrsni „The Road“ s Viggom Mortensenom u glavnoj ulozi. Ovaj potonji možda još i više s obzirom na to da „When Evil Lurks“ najviše i koketira s preživljavanjem, a i žanrovski itekako spada u film ceste. Mogao bih slobodno napisati kako ovaj film ima gotovo svaki element podžanra horora u sebi, a što ćete proživjeti najviše u samom klimaksu filma kada se sve to spoji u jezu koja se osjeti do kostiju beznađa. Također, redatelj razbija mnoge tabue koji su većinom tipični za horor filmove, i to kroz prikaz eksplicitnog nasilja koji uistinu nije za svačije oči. No, sve te scene nisu tu samo radi šoka, već se pojavljuju sa svrhom, kao iznenađenje, poput šake u glavu kada ih najmanje očekuješ. Film koji je snimio Rugne ne sputava se ni u čemu. Čak i kad dođe do malog predaha, redatelj ga koristi za „bildanje“ same priče. Vrag je u detaljima, a Rugne se voli igrati s vragom, pa tako koristi životinje ali i djecu za razbijanje tabua i briše granice onoga što se u hororu „ne smije raditi“. Rugne, paradoksa radi, piše i pravila za likove koji bi im trebali pomoći za preživljavanje, a koja zapravo služe i njemu za razbijanje pravila unutar horor žanra.

Iako uznemirujući, film ima određene elemente crnog humora. Istina, oni su suptilni, ali su baš zbog toga uvjerljivi. Redatelj ih koristi da bismo se, unatoč nelagodi koju osjećamo, istovremeno mogli barem na trenutak nasmijati. Primjerice, ubacivanjem uspavanke za vrijeme putovanja, koja djeluje poput neke uvrnute posvete “Rosemarynoj bebi”. To se, pazite, događa nakon eksplicitnih scena, tako da ta uspavanka djeluje istovremeno opuštajuće i uznemirujuće. Rugne kao da na jedan podmukao način želi da prestrašeni uživamo. U tome mu pomaže i scenografija filma koja je u potpunosti u skladu s atmosferom osjećaja, a koja nas priprema od samog početka do kraja na nešto stvarno okrutno. Malo me u tom smislu podsjetio na film „It Follows“. Zlo dolazi. Svi to znamo. I mi, baš kao i likovi, itekako se bojimo svega onoga što će se iduće dogoditi. U tom pogledu i djeluje eksplicitnost instinktivnog nasilja kao prikaz svega onoga što nas čeka, a za što nismo sigurni da želimo vidjeti. U tom pogledu treba pohvaliti praktične efekte filma koji su itekako uvjerljivi i sablasno realni.

Ovo je film za koji moram biti jako oprezan kome ga preporučiti za gledanje. Jer, čak i ako ste ljubitelj horor žanra, postoji mogućnost da će vam neke scene iz filma ipak biti malo previše. No, ako ste dovoljno pozitivno uvrnuti ili ako ste posebno sretni pa uz sebe imate osobu koja će također znati voljeti ovakav film, onda ga nikako ne smijete propustiti. I bez obzira na to što se nećete osjećati ugodno kao gledatelji, a što nam velika većina današnjih horora ipak pruža sa sigurne udaljenosti, uvjeren sam da ćete znati cijeniti redatelja poput Demiena Rugnea koji je s ovim filmom uspio izbrisati granice horor žanra. U životu ne postoji sigurnost i to je ono što nam ovaj film pruža i što ga čini istovremeno privlačnim i jezivim. U ovoj priči ne postoje granice užasa i nigdje se ne nazire sretan kraj. Beznađe je u ovom filmu najgori mogući horor. I da ne okolišam. „When Evil Lurks“ je film koji će vas (s)jebati u mozak, ali će vam zato priuštiti pravi (horor) orgazam kojeg ćete itekako osjećati dugo nakon svršetka.

Napisao Jure Pepur. Preuzeto s prijateljskog sajta Kinoljubac.