Intimno spašavanje sveta

Kada god netko spomene ime glumca Jessea Eisenberga, velikoj većini filmofila prvo na pamet padne njegova odlična uloga u filmu „Društvena mreža“ redatelja Davida Finchera, a u kojem je uvjerljivo portretirao Marka Zuckeberga, osnivača Facebooka, i za koji je, između ostalog, bio nominiran i za Oscara. Raspon njegovog glumačkog talenta dovoljno je jasan samo kroz pogled na filmove koje je snimio u dosadašnjoj karijeri. Jer, Jesse nikada nije bio ograničen glumac koji prihvaća samo sigurne uloge, već je jednako uvjerljiv, odnosno bolje rečeno strastven u svojoj izvedbi bilo da se radi o velikim blockbuster filmovima, ili pak malim nezavisnim naslovima. Ako bih morao izabrati glavni razlog zašto ga toliko volim gledati na filmu, onda bi to prije svega bila ta iskrenost s kojom diše svaki njegov lik, bez obzira bio on pozitivac ili negativac. Jesse je također surađivao s nekim od najvećih redateljskih imena današnjice, što mu je u velikoj mjeri i pomoglo u stvaranju prvog samostalnog redateljskog filma – „Nakon što spasiš svijet“ (When You Finish Saving the World).

Ovaj film je svoju službenu premijeru imao na Sundanceu, a ja sam imao tu sreću da ga pogledam u sklopu ovogodišnjeg Sarajevo film festivala. Uoči same projekcije Jesseu je uručena posebna nagrada, odnosno počasno „Srce Sarajeva“, što je uistinu za njega bila velika čast. Vidjeti Jessea uživo na pozornici na neki način je bila čast i za mene osobno, a kada me je nakon toga direktor festivala osobno upoznao s meni dragim glumcem, moju sreću je uistinu u tom trenutku bilo teško i za opisati. Sve ono što je Jesse na filmu, a tu prije svega opet podvlačim onu iskrenost i emociju, doslovno sam osjetio i prilikom tog našeg kratkog susreta. Obični dečko iz susjedstva s kojim ste se slučajno sreli na putu za posao, eto tako mi je djelovao u našem razgovoru, što je kod mene izazvalo još veće divljenje prema njemu, i to ne samo kao umjetniku, već i kao osobi. Sve to, ali i puno više od toga, uspio je prenijeti i u ovaj svoj film.

„Nakon što spasiš svijet“ nastao je prema istoimenoj audio drami koju je napisao upravo Eisenberg. Kada je shvatio da su likovi u drami jako filmični, baš kao i sama priča, odlučio je napraviti iskorak u svojoj karijeri i tako snimiti svoj prvi samostalni film. Zanimljivo, jedna od producentica filma je i Emma Stone s kojom je Jesse glumio u dva Zombieland filma, tako da je ovo njihova treća zajednička suradnja. No, iako je u onom filmskom redateljskom smislu bio pred velikim izazovom, treba također naglasiti kako Jesseu režija nije u potpunosti stran pojam, jer upravo je postavljanje kazališnih drama ono što ga je pripremalo za ovu filmsku. I ako je suditi po njegovom „filmskom jutru“, onda su njegovi filmsko redateljski dani koji dolaze u budućnosti uistinu nešto čemu se možemo veseliti.

U središtu same radnje filma nalaze se dva lika. Ziggy, u izvrsnoj interpretaciji mladog i talentiranog Finna Wolfharda najpoznatijeg po ulozi u popularnoj seriji „Stranger Things“, buntovni je teenager kojeg na Youtubeu prati preko 20 tisuća ljudi, te Evelyn, odlična Juliane Moore, kao njegova majka koja radi u skloništu za žrtve obiteljskog nasilja. Jesse, iako nije dio glumačke postave, na neki je način u cijelom ovom konceptu doslovno most između dva glavna lika. Jedan od njih, predstavnik generacije Z, a drugi kao simbol generacijskog jaza djece i roditelja, te na kraju sam Jesse kao milenijalac koji taj konflikt promatra iza kamere.

Samo okruženje filma, bilo da se radi o interijerima ili eksterijerima, itekako je zahvalno za ovakav tip priče, odnosno prikazivanje jednog odnosa kroz obiteljsku dramu koja se može dogoditi u bilo kojem kutu svijeta. Pa ipak, Eisenberg svojom režijom uspijeva stvoriti autentičnost, tako da mu jako brzo počnete vjerovati u svemu onome što vam je odlučio prikazati u filmu, i to upravo kroz glavne likove. Ako bismo film gledali kao obrok, što umjetnost u smislu duševne hrane itekako može biti, onda se ovaj film može slobodno nazvati dramskim ručkom večernje komedije. Humor koji koristi Eisenberg prvenstveno je usmjeren na likove, a nikako ne na priču. U tom pogledu ta večera i jest laganija i opuštenija, tako da ćete nakon izlaska iz restorana, pardon kina izaći itekako zadovoljni.

Uistinu je bilo zanimljivo promatrati glavne likove u interakciji, bilo da se radi o scenama u kojima samostalno vode bitku, ili pak u međusobnoj komunikaciji kada nastaje opet neka druga vrsta sukoba. U jednakoj mjeri, Ziggy i Evelyn su zanimljivi, filmski i životno gledano. U tom pogledu treba gledati i sam uvod filma, a koji je u velikoj mjeri obilježen glazbom koja je, opet u istoj toj mjeri, produžetak jednog svijeta. Sve stane u glazbu, s njom počinje i završava sve, ali u tom cijelom procesu ona itekako može biti varljiva. Upravo takvi su i likovi, izgubljeni u toj varljivosti življenja, izgubljeni u prijevodu života, i na koncu izgubljeni u smislu samog postojanja.

Pjesme koje Ziggy izvodi u filmu su autentične, jednako kao što su autentični likovi koji možda imaju drugačiji pogled na život, ali od kojih se očekuje, posebice što žive zajedno, da i vole jedni druge. Taj „morati“ dio koncept života nikada nije bio toliko iskren kao u ovom filmu. Jer, kvragu, roditelje se mora poštivati, bez obzira na sve, zar ne? Pa ipak, moranje kao zapovijed kao rezultat nikada nije donijelo ništa dobroga, ali je istovremeno puno lakše od same komunikacije. Znate ono, sjesti za stol i pričati o vlastitim željama i potrebama. Zašto je umjesto tog razgovora puno lakše ignoriranje druge strane, odnosno lijenost za bilo kakav interes drugačijih pogleda na svijet, umjesto same zainteresiranosti za dragu nam osobu, nikada mi nije bilo u potpunosti jasno.

U tom pogledu, lako je i prepoznati samog sebe u liku Ziggya. Jer, iskreno, ni ja nikada nisam dobio od strane najbližih intimnu vrstu zainteresiranosti za ono što mene čini sretnim, i to upravo zbog nemogućnosti pronalaska onog kadra u kojem zapravo nisu potrebni likovi, već pojedinac koji će smoći snage da u tom zrcaljenju stvori nešto više od samo jednog (sebičnog) pogleda. Mislim kako bismo svi mi trebali prestati voziti tom jednosmjernom ulicom, a koja je često vožnja u suprotnom smjeru, ili kada već koristim simboliku ceste – radije birajmo ljepotu starog puta kroz koji ćemo uočiti sve ljepote života, od one monotone autoceste koja tjera na spavanje, a ne na življenje.

Juliane Moore, treba li to uopće posebno napominjati, izvrsna je u ulozi majke. Ona voli posao koji radi, to je ispunjava jer osjeća neki vrstu pripadnosti. Pa ipak, to je samo ljuštura jer koliko god bila sretna u pomaganju drugim ljudima, u isto vrijeme ta ispunjenost stvara prazninu u njenom privatnom životu, posebice prema odnosu sa sinom. Rutina u kojoj ona svaki dan kuha kavu, odlazi na posao, te na putu prema tom poslu sluša istu klasičnu glazbu – kod nje je stvorio neku vrstu anksioznosti. Ona je, istina, motivirana u svemu onome što radi. Na poslu je etički odgovorna u svakom smislu, pa je kao rezultat tih vrijednost stvorila dijete koje je antiteza svemu onome što nju pokreće. Njena hladnoća u pojedinim trenucima nije posljedica zlobe, već isključivo vlastite nesigurnosti. Ona je u mojim očima, unatoč svemu, uspjela biti prije svega topla osoba, što će se kasnije i pokazati kao najispravniji mogući osjećaj prema njenom liku. Paradoksalno, Ziggy je rezultat njenog uspjeha, u kojem je ona u vlastitom pogledu njemu omogućila privilegirani život, ali prema čijem životnom stilu i izborima koje donosi istovremeno ima ogorčenje i nerazumijevanje.

Ziggy, s druge strane, također se bori sa pronalaskom vlastitog sustava vrijednosti. Ono što se meni posebno svidjelo kod njegovog lika, definitivno je krhkost i ona simpatična nespretnost, a koja je karakteristična i za samog Eisenberga. Ziggy svoj identitet stvara po onome što se u današnjem sustavu vrijednosti smatra uspjehom. Tako će vas redovno podsjetit na broj pratitelja koje ima na svom Youtube kanalu, i bez obzira što mislili o tome, teško se oteti dojmu kako taj njegov pogled nije ispravan, posebice u kontekstu vremena. On, jednako kao i njegova majka, zamjenjuju jedno drugo svojim vlastitim životima kroz potragu nečeg što već imaju. Tragedija je jedino u tome što su oni toga itekako svjesni. Taj odnos u kojem je lakše oblikovati druge ljude u stvaranju zadovoljstva vlastitih potreba, Eisenberg uspijeva prikazati kroz onu već spomenutu dramsku komediju.

Ziggy i Evelyn jako teško artikuliraju osjećaje, i to je ono što ih samo prividno može opravdati. To se najbolje vidjelo u jednoj, samo na prvi pogled beznačajnoj sceni, u kojoj Evelyn razgovara sa svojom kolegicom dok opušteno čeka lift. Ta površna komunikacija u kojoj ona želi ostvariti opušteni kontakt, a koji stvara potpuno suprotni učinak, zapravo je puno šira slika odnosa koji ima upravo sa svojim sinom. U tom smislu možemo gledati i Ziggya koji na sličan način stvara odnos s ljudima iz svog malog okruženja, ali s istim rezultatom kao i kada je u pitanju njegova majka. Naravno, oni će i dalje imati dobre argumente za svoje izbore i vlastite živote, ali će istovremeno ignorirati jedno drugo, pa čak i one najpozitivnije strane. Uloga oca, koji je ovdje samo promatrač između njih, naravno, u potpunosti je simbolična. Otac je slika prolaznosti, ali onog bitnog koji gubi utakmicu u korist onog nebitnog.

Bilo bi jako pogrešno ovaj film doživjeti kao odnos između majke i sina, tako da ga prije svega treba gledati kao priču o prihvaćanju. Jer, Ziggy i Evelyn su zapravo jako slični. I zato ih je jako zanimljivo gledati u zajedničkim scenama u kojima ta njihova sličnost stvara sve veću međusobnu udaljenost, dok istovremeno u trenucima kada su u interakciji s drugim ljudima ta njihova fizička odvojenost stvara kontraefekt – sve veću međusobnu povezanost. Zapravo, tu dinamiku odnosa, baš kao i sam film, najbolje bi mogle opisati pjesme, a koje su u potpunosti autentične. Istovremeno nezrele i zrele, hladne i tople, komične i tragične. Često korištenje zooma ujedno i stvara taj kontrast, ali i tenziju među likovima, dok je jednostavna Eisenbergova režija, upotpunjena sa prekrasnom kinematografijom samo upotpunila tu prekrasno tužnu i iskrenu satiru življenja.

Ovako je Jesse Eisenberg najavio film uoči prikazivanja u prekrasnom ambijentu ljetnog kina u Sarajevu. Ta njegova opuštenost zapravo je bilo najbolje zagrijavanje za sve ono što nam je priuštio svojim redateljskim prvijencem. Jer, „Nakon što spasiš svijet“ prije svega je iskren film, čija je toplina ugrijala svaku filmofilsku dušu koja se našla tu večer ispod sarajevskog neba. Istina, Jesse možda jeste primio “Srce Sarajeva” prije projekcije, ali smo nakon odgledanog filma svi imali osjećaj kako smo mi ti koji smo primili pravo filmsko srce, i to upravo kroz ovaj film. I nije da nas je taj osjećaj prevario.

Napisao Jure Pepur, Preuzeto s prijateljskog sajta Kinoljubac.