Album počinje stihom na galskom (irskom) jeziku − „In ár gCroíthe“, što u prevodu na jezik engleskih okupatora znači „In our hearts“. Okupatorski jezik postao je maternji; to je paradoks s kojim se suočavaju Irci, a naročito oni kojima je pisanje važno. Grijanu Čatenu (Grian Chatten), piscu tekstova i pevaču benda „Fontaines D.C.“, pisanje je i te kako važno, posebno kada piše o Irskoj i, naravno, o Dablinu.
Uvodna pesma zove se „In ár gCroíthe go deo“, a cela fraza znači „U našim srcima zauvek“. Čaten je na tu ideju došao slučajno. U novinama je pročitao članak o tome da država nije uslišila poslednju želju Margaret Kin (Keene), Irkinje koja je živela u Engleskoj. U oporuci je tražila da joj na nadgrobnom spomeniku piše „In ár gCroíthe go deo“. Britanske vlasti su tek nakon objavljivanja pesme dozvolile da kamenorezac ukleše te reči na njenoj nadgrobnoj ploči.
Irska je utkana u svaku poru ovog albuma. Sam naziv „Skinty Fia“ poznata je fraza u jednom delu zemlje i prevodi se kao „prokletstvo jelena“. Izumrli irski los, poznat i kao džinovski jelen, nalazi se i na omotu albuma.
Od samog naslova albuma, preko uvodne pesme, pa do sve do završetka kraja – bend slavi Irsku, i to maestralno. Od prizivanja potisnutog galskog jezika, preko pesme „Bloomsday“ – što je valjda samoobjašnjivo – do pesme „I Love You“, u kojoj lirski subjekt bez ustezanja izjavljuje ljubav gradu koji toliko voli, dakako, Dablinu.
Džojsovska ljubav prema tom gradu na ovom albumu doseže vrhunac. Više od toga nije se moglo. Bend se seli u London, gde priprema četvrti album, vrhunsku ploču „Romance“ – album u kome Dablina više nema.
Kad sam kao tinejdžer počinjao da slušam muziku, radio sam to opsesivno: jedan album ili koncert preslušavao sam iznova, over and over again, toliko da sam znao napamet svaki stih, svaku muzičku frazu, svaki detalj. I danas se sećam nekih albuma i koncerata, od početka do kraja. A onda smo uleteli u digitalno doba. Prestao sam da slušam jedan album ukrug; možda sam poneku pesmu vrteo više puta, ali ne i celo delo. A onda sam čuo „Skinty Fia“ benda Fontaines D.C. I nisam mogao da stanem. Za razliku od tinejdžerskih dana, kada sam to radio samo u kući pored kasetofona ili gramofona, sada album slušam svuda. U kući, na ulici, u busu, u vozu, dok vozim… I slušam ga ponovo i ponovo. Dok ga ne naučim napamet. I to po redu, pesmu po pesmu, od početka do kraja.
Mislim da je ovo jedan od najvećih albuma našeg doba. „Skinty Fia“ kao da je kompilacija benda koji iza sebe ima bar 30 albuma. A ovo je tek treći album irskog benda.
Bubanj, bas, dve gitare i glas. Šta danas možete uraditi s tim, posle decenija stvaranja u tom formatu, posle stotina albuma koji su pomerali granice? I taman kad pomislite da vas više ništa ne može pomeriti i da su pred vama dva puta – ili ćete reciklirati svoje muzičko nasleđe unedogled, dok vas smrt ne rastavi, ili ćete istraživati nove muzičke teritorije – pojavi se bend koji formalno ne odstupa od kanona. Nema tu ničeg apokrifnog, sve je u dva akorda, strofa refren, ali magija je negde drugde – u metafizičkom, u beskrajnoj ljubavi benda prema gradu i muzici. Ta ljubav preplavljuje slušaoca i vodi ga na put na koji stalno iznova želi da krene. Na kraju, heroin je uvek isti, a kad jednom uđe u krvotok, ne namerava da izađe. Tako je i s albumom „Skinty Fia“. To je čist opijat.
Bend svira samo da bi iskazao emociju; momci nikad i ne pokušavaju da rade nešto drugo. Tih 10 pesama čini jednu veliku celinu, jedan film posvećen jednoj temi. Prava je grehota slušati samo jednu pesmu, iako i to može biti čudesno iskustvo. Ipak, preporučena je konzumacija u celini, nekoliko puta zaredom – a to ste već shvatili.
Ako odem na njihov koncert, vrištaću kao tinejdžerka, u to nema sumnje. Možda zato i ne pratim kada i gde sviraju.
By Gasitis
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.