Istanbul, grad hiljadu asocijacija. Nekog asocira na dva mora, drugog na dva kontinenta, trećeg na neosvojivu tvrđavu. Nekog, pak, asocira na grad u kome se nalazi spomenik koji su delile dve religije, odnosno dva carstva. Puno osvajača se tuklo oko njega.
Ali, to je grad koji ne možete staviti samo u jedan okvir. On je najverovatnije sve od toga. Spoj istoka i zapada.
U turskoj seriji „Istanbulska Enciklopedija“ autori su pokušali da nam prikažu, odnosno dočaraju Istanbul i ljude u njemu. Hteli su nam da prikažu tu razliku između istoka i zapada.
Zapad predstavljaju sekularizovani muslimani (kao što smo mi sekularizovni pravoslavci), odnosno Turci koji žive sve ono što živimo mi u Evropi, dok istok predstavljaju oni koji žive malo više po pravilima islamske religije.
Radnja počinje dolaskom mlade devojke iz zabačenih delova Turske koja je odrastala sa majkom radikalnim vernikom. Dolazi kod tetke koja je moderna, radi kao hirurg i pije alkohol. Oblači se vrlo moderno i zapadno. Devojka je vrlo uzbuđena oko fakulteta, da upozna Istanbul, i pravi je fanatik. Naravno Istanbula. Religiju je primila od majke.
U modernom Istanbulu okružena je drugaricama koje ne nose marame, koje piju alkohol… Tako počinje da se lomi njen identitet. Ali pitanje je da li je do dolaska u Istanbul imala identitet koji je samo njen ili je pak sve u nju ubačeno kao crv, a ona to nikada nije preispitivala. Ona ne zna šta da radi. Da li da skine maramu, da li da je nosi, a ponajmanje zna kome da se obrati. Čak nailazi i na osuđivanje. I to je osuđuju isti oni koji sa njom dele taj veo. Najteže je razumeti drugu stranu koja je toliko različita od nas.
Dokle god gledate seriju muče vas sve te dileme, kako da je razumete. Zašto ne može da odluči, kad je sve tako lako? Pa sve nam je dostupno: telefoni, odeća, kola, posao, obrazovanje… A ona ne zna da li da se poljubi sa dečkom ili ne.
Kao da nekada zaboravimo da smo i mi možda bili u istoj toj poziciji i da nam je samo trebalo nečije: „Razumem te“. Da nam je trebalo da nas neko uzme za ruku i ne osuđuje, da nam ne daje savete, nego lično iskustvo i podeli sa nama svoje traume. Da obuje naše cipele. U takvim situacijama ne želimo savete. Put do sopstvenog identiteta je najteži.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.