U svakom trenutku naših života vodi se jedan ili više ratova, praktično se ne prestaje s nasilnim iseljavanjima stanovnika, ubistvima dece, maltretiranjima svih vrsta. Međutim, nije sve vest. Neki životi ipak su vredniji od drugih. Može se reći i da nas se ne tiču stradanja koja nas ne mogu okrznuti, bar mi tako mislimo. Stvarno je čudna cela ta priča. Za neke ratove nismo ni čuli, drugi samo što nisu prerasli u nuklearni holokaust (by the way, ovo je vrlo precizna sintagma, naime, holokaust je reč grčkog porekla – ὁλόκαυστος – i znači potpuno spaljen; za stradanje Jevreja u Drugom svetskom ratu adekvatnija bi bila hebrejska reč šoa – שואה – što u prevodu znači katastrofa, velika nesreća). A kad izbije novi rat, neki za koji se proceni da je bitan za nas, onaj od malopre, što je pretio totalnim spaljivanjem − postaje nezanimljiv.
Ovo je teza koju vole promućurniji teoretičari zavere. Pri tome, nisu mnogo promašili poentu. Iza toga mora postojati neka teorija, a da nije zavera. Moguće je da mediji jednostavno biraju ono što će im doneti klikove, sponzore, moć, politički uticaj, šta već hoće da dobiju… A pošto na meniju imaju toliko toga, mogu birati šta im se najviše jede. Drugo, instinkt da više pričamo o neposrednoj pretnji nego o tamo nečemu izolovanom i dalekom − može dati odgovor na pitanje. Treće, mediji prate političke ciljeve. Ako država navija za jednu stranu, a drugu hoće da ocrni, onda će mediji to ispratiti, hteli to ili ne. U svetlu političke korektnosti, to se radi indirektno, dakle manipulativno. Ako navijate, objavite biografiju žrtve, stavite izjave roditelja i komšija, a ako ste protiv neke strane, nema detalja iz života, samo brojke i konstatacija da je to tužna vest.
Je li to licemerno? Svako jeste. Ali, s druge strane, empatija je ograničena, ne možete žaliti sve te žrtve u isto vreme. Mediji su tu i utiču na nas, hteli mi to ili ne, čitali ili ne, za nas trenutno postoje dva rata, onaj u Ukrajini i ovaj u Gazi. Drugi rat je kao drugo dete, dobija više pažnje, čitaj: dobija naslovne strane i udarne vesti.
Drugim rečima, u ovom periodu naših života imamo dva rata. Jedan se vodi u Ukrajini, a drugi u Gazi. Rat u Ukrajini, rekao bih, prilično je jasan. Nema tu mnogo nedoumica. Putin je rešio da uđe u privatni rat, iz samo njemu poznatih razloga. Pre rata, šef Rusije uspeo je da izgradi jedinstvenu poziciju. On je bio praktično jedini lider na svetu koji je mogao sa svima pregovarati. Analitičari kažu da je Putin svakog mogao pozvati telefonom, posebno za vreme Trampa, pa onda nabrajaju s kim je sve bio na „liniji“ – od Kine, preko Indije, do južnoameričkih država… A onda je odlučio da započne rat. Zvanični razlozi za napad praktično su besmisleni. Prvi, da Rusija neće NATO na svojim granicama ispao je iz igre kada je Finska ušla u NATO. Tako je Rusija dobila hiljade kilometara granice s alijansom. Rusija nije napala Finsku. Potom se pominje zaštita ruske manjine u Ukrajini. Taj razlog možda je i besmisleniji od priče „NATO na granici“. Dobro je poznata briga ruskih vladara za manjine, svoje i tuđe, kao i za većine, svoje i tuđe. Posebno su osetljivi na patnje i stradanja ljudi. Pa kad je neko oštećen, oni onda oštete i te koji su bili oštećeni i milione drugih. Ovde ne navodim razloge koje je smislila ruska propaganda, jer je to baš glupo.
Ne kažem da su Ukrajinci sjajni, već da niko ne bi smeo tako upadati na nečiju teritoriju i pucati. Tako se problemi, ako ih ima, ne rešavaju. Ako bi uzeli Putinov model svi bi završili s puškama u rukama. Naime, svuda je neka manjima ugrožena ili se tako oseća, i svuda ima nekih granica koje nam se ne dopadaju. To ne znači da treba da započnemo ubijanje.
Na drugoj strani, pitanje Gaze mnogo je komplikovanije. Tamo ništa nije jasno, niti je jednostavno.
Teško je razumeti jevrejsko-palestinski problem, jer su obe strane u jednom delu u pravu. Drugo, to zanima jednu stranu, druge se ne tiče, i obrnuto. Tako da je svako u pravu sto posto u tom delu koji ga se tiče, a uopšte ih ne zanima da se bave drugom stranom. Treće, obe strane taj deo, ili, iz njihove perspektive, tu celinu, guraju u ekstrem. Kao da im nije dovoljno tih sto posto, već hoće još, i još, i još.
Svi argumenti jedne i druge strane, kao i svih koji staju uz jedne ili druge, svode se na trodelni obrazac. Izraelska strana kaže da ima pravo da se brane, jer Hamas ubija i otima civile. Tu su u pravu. Ali ih ne zanima položaj Palestinaca u Gazi. To nije tema za tu stranu. Potom Izrael ispravnu odluku da se brani gura u ekstrem. Kako to užasno izgleda − možete videti na vestima.
Idemo na drugu stranu. Palestinci su saterani u veliki logor, cela teritorija Gaze pretvorena je u zatvor na otvorenom. Životni uslovi su užasni, sve to smo gledali u bezbroj dokumentaraca, filmova i serija. U takvim uslovima ne može se roditi ništa dobro, pa je terorizam na neki način logičan put za mlade Palestince, a mladi su tamo najbrojniji. Drugo, Palestince ne zanimaju izraelske žrtve; što više njih umre, to bolje, čak i ako nemaju veze s državom i represijom. I treća stavka – guranje u ekstrem. To ne treba mnogo objašnjavati. Hamas i ekstremizam postali su sinonimi.
Ovo je gruba slika, ali je okvir u kome se vodi rat i oko koga se polarizuje ceo svet. Ima tu nijansi, ali one trenutno nisu bitne. Da su ikad bile važne, do svega ovog ne bi ni došlo. Tu mislim na Izraelce koji se žestoko protive ratu, zalažući se za bolji položaj Palestinaca. Na drugoj strani, nisu svi stanovnici Gaze za Hamas, ali nemaju kud. Ne mogu napustiti tu teritoriju, ne mogu se usprotiviti teroristima, koji, videli smo, upravo te civile koriste kao živi štit.
Kad se zauzmu takve pozicije ne može se doći do rešenja, niti se može voditi kvalitetna rasprava. Takve pozicije vode u nasilje, što fizičko, u slučaju Gaze, što verbalno, u slučaju ostatka sveta.
U ratu u Gazi se uništavaju životi, ali je uništeno i kritičko mišljenje. Isticanje samo ispravnih pozicija svake strane nije dovoljno, ne govori ništa o celini. Pitanje je hoće li se naći neko razuman, na jednoj, drugoj ili trećoj strani, ko će skloniti dva ovna s brvna i postaviti ih za sto. Pitanje ko je u pravu nije dobro, pitanje je koliko će još ljudi umreti i šta ćemo s mržnjom onih koji su uspeli da prežive.