„Mrtvi“ je jedna od najboljih kratkih priča koje sam do sada pročitao. Možda se i pojavi nešto bolje, mada teško. Priča zatvara čuvenu zbirku „Dablinci“ oko koje je Džejms Džojs potrošio mnogo para, vremena i živaca. Tada su skoro svi smatrali da je reč o neprikladnom književnom delu. Evo šta sam Džojs piše u jednom pismu:

„Deset godina života izgubio sam u dopisivanju i prepisci oko ‘Dablinaca’. Bila je odbačena od 40 izdavača, njen slog je triput rasturan, a jednom je čitav tiraž uništen. To me je stajalo preko 3.000 švajcarskih franaka poštarine, voznih i brodskih troškova, jer sam se dopisivao sa 110 novina, 7 advokata, 3 udruženja, 40 izdavača i nekolicinom pisaca“.

Ispostavilo se da su svi pogrešili, a da je uporni i dosadni Džojs bio u pravu. Napisao je čudo. I na kraju stavio tačku na remek-delo pričom Mrtvi. Džojs polako i strpljivo pripoveda o redovnoj božićnoj zabavi i prati tok misli glavnog junaka Gabrijela. Čitalac upoznaje junaka, kako kroz njegovo ponašanje u društvu na zabavi, tako i njegova razmišljanja. I to traje prilično dugo. Čitalac uživa u pisanju više nego u samoj progresiji događaja.

Nakon zabave odlazi sa suprugom u sobu gde ga ona odbija iako je on u naletu požude. Uz plač, dok pada sneg, mu priča o momku koji je pre mnogo godina zbog nje umro. Sve što smo do tada saznali o Gabrijelu pada u vodu. Pred nama je drugi Garbijel. Ovako Džojs završava priču (novelu):

„I dok je slušao kako tiho kroz vaseljenu pada sneg, čitavo njegovo biće se rasplinjavalo, i tiho je padao sneg, kao što tiho dođe poslednji čas, na sve što živi i na mrtve“.