Srbija se našla na prekretnici. Više nema nazad. Možda je tako od početka aktuelne krize, ali sada svim stranama to postaje jasno. I Vučiću i onima koji su otvoreno protiv njega, kao i onima koji se drže po strani u nadi da će neko drugi rešiti njihovu muku.
Problem se polako kristališe. Kriza je naterala sve da pokažu od kakvog su materijala napravljeni. I situacija nije sjajna.
Opozicija, studenti i pobunjeni narod zapravo nemaju ideju o tome kakvu Srbiju žele. Sve se svodi na načelne natuknice. Nismo čuli nijedan konkretan plan, niti pročitali neki dokument o tome šta dalje, šta posle novog 5. oktobra. Takođe, ne znamo šta ako studentska ideja o izlasku na izbore propadne. Tačnije, ako izgube izbore. Sve nam govori da postoji šansa za pobedu. Znamo i da će Vučić žestoko povući da se to ne dogodi. A šta ako, moramo i o tome misliti, Vučić pobedi, a ne bude jasnih, nedvosmislenih dokaza o krađi. Ne ono što smo dosad gledali; svi znamo da je pokrao, ali dokazi su većini neubedljivi, toliko da ne mogu privući veliki broj ljudi na ulicu. S Miloševićem nije bilo sumnje; on je bio uhvaćen u krađi i desilo se to što se desilo. To što svi znamo da krade nije dovoljno. Na kraju nismo imali nijedne proteste protiv izborne krađe. Za razliku od devedesetih. To nam govori da je Vučić razvio dvostruki sistem održanja na vlasti – izbornu i medijsku manipulaciju.
Moguće je da će nova politička trojka − studenti, opozicija i pobunjeni građani – uspeti da obuzda jurišne odrede SNS-a. Ali šta ako i pored toga Vučić pobedi? To je pitanje o kojem se mora ozbiljno razmišljati i razgovarati. I to istim intenzitetom kao što se mora razgovarati o tome šta ako trojka pobedi.
Utisak je da se niko ne bavi tim pitanjima. Bar to nije tema u javnom prostoru, a i iskustvo nam govori da se na ovim prostorima time ne bavimo baš mnogo.
Najveće zamke su euforija i nada. To takođe znamo iz iskustva. Kada se cilj ostvari, kada diktator padne, energija pobednika splašnjava i počinje dug period čistog razočaranja. Umesto da se u političko polje uđe racionalno i pragmatično, upada se u čudno stanje kolektivne depresije, praćeno političkim cinizmom. Logična posledica je baljezganje o tome da su svi isti, da ništa nema smisla, da su svi lopovi… Tako borci za slobodu zapravo pripremaju teren za dolazak novog diktatora. Jer, neko mora razrešiti tu neizdrživu situaciju opšteg beznađa.
Možda sada treba da budemo pametniji. Možda. Prvo moramo biti svesni da će, umesto Vučića, na vlast doći ljudi, obični ljudi, a ne supermeni. Drugo, te ljude najverovatnije poznajemo. Treće, oni će grešiti. Ali ako ne uzurpiraju vlast, ako ne gaze bazično načelo demokratije da se vlast može smeniti mirnim putem u redovnim vremenskim razmacima, onda ne smemo padati u poslovični amok. To, između ostalog, znači biti svesno političko biće. A mi to, kolektivno, nismo bili u periodu stvarne demokratije – od 2000. do 2012. Svi mi koji smo sad protiv Vučića prizvali smo, na neki čudan način, istog tog Vučića. Ništa nam nije valjalo. Demokratija nas je svrbela kao neki strašni osip.
O rešenju te zagonetke trebalo bi razmišljati već sada. Ljudi koji planiraju da sklone Vučića – studenti, stranke i pobunjeni građani – morali bi već početi da razmišljaju o dugoročnom planu, o strategiji. S jedne strane, treba odgovoriti na ključna društvena i politička pitanja, a s druge – smisliti kako dopreti do ljudi izvan političke sfere i uključiti ih u procese.
Kažu da sad nije vreme za teška pitanja, ali ona će nas svakako sačekati. Moramo ih nekako rešavati. Čini se da su Srbiji danas potrebna rešenja, da večno odlaganjo nije dobro. Problemi koji nas prate ne mogu biti beskonačni. To što druge nacije mogu tako da žive – ne znači da i mi možemo. Mi propadamo ako nemamo jasnu sliku, iako smo skloni tome da se pravimo blesavi, kao da je sve na svom mestu.
Ako ćemo one koji dođu posle Vučića pljuvati kao što smo pljuvali petooktobarce, bolje da ne diramo ništa. Sad već možemo znati da će posle njega doći još veći tiranin. Jednom nam se desilo, zar ne?
Dve su tačke o kojima se moramo nekako dogovoriti, koliko god to bilo teško. Jedna se odnosi na grehe iz prošlosti, a druga na to šta želimo u budućnosti. U suprotnom, možemo upasti u beskrajni krug prizivanja i rušenja diktatora.
Na pola pisanja ovog teksta sam na N1 slušao sociologa Danila Mandića. Govorio je kao da se obraća meni, stoga ga moram citirati:
− Zamislite najbolji mogući scenario: Vučić podnosi ostavku i odlazi iz zemlje. Kaže: „Idem u Moskvu da budem cimer Marka Miloševića, a sa sobom vodim deset najprimitivnijih saradnika.“ I oni zaista odu i povuku se iz politike. Šta onda? Mi ćemo slaviti i probuditi se sutra ujutru mamurni sa studentima, a i dalje nemamo vladavinu prava, i dalje nemamo prosvetni sistem spreman za 21. vek, i dalje nam ljudski kapital sedi u Silicijumskoj dolini, u Beču, na MIT-u, i dalje nemamo pluralizam, imamo patrimonijalizam koji izjeda ne samo državu već i sve pore društva. Vučić je samo simptom tog stanja, ne i uzrok.
Potom u drugom delu razgovara kaže:
− Sve vođe su ubijene. Vođe su harizmatične, vođe drže govore… Oni nisu suština. Suština su organizatori. To su ljudi koji deluju tiho, koji nisu harizmatični i popularni, nekad se ne znaju ni njihova imena. Oni grade tvrdoglavu dugoročnu strategiju i jačaju organizacioni kapacitet, znači obezbeđuju pare, ljude… da budu spremni da se mobilišu kad se ukaže sledeća prilika koju oni neće stvoriti. Strategija znači da čekaš priliku koju ti nećeš stvoriti, ali ovakvi režimi konstantno generišu krize i prilike za mobilizaciju, pa je jedino pitanje jeste li spremni kad ta prilika dođe.
I na kraju zaključuje:
− Da li možda postoji neka alternativa, ili da se predamo? Propadanje i stagnacija su najverovatniji ishod za Srbiju. I to može uvek, ako vam je to dovoljno.
Sklanjanje Vučića jeste neophodno, ali tako nećemo rešiti nijedan problem. Nakon pada naopakog režima, Srbija će morati neko vreme da se oporavlja. Moraće da se leči od mnogih bolesti, ali čini mi se da je ključna podanički mentalitet. Vučić na tu kartu igra bez prestanka. On sam je podanik, tamo gde treba, a od svih koji su mu podređeni zahteva da budu podanici. Nadam se da se svi slažemo da podanički mentalitet nikome nije doneo ništa dobro, a posebno ne progres.
Čini se da je upravo to u srži Vučićeve političke misli. Najbolje se vidi u njegovom obraćanju kineskom predsedniku Si Đinpingu u Moskvi – vredi poslušati, a i pogledati. Taj monolog, izgovoren pred nemim Kinezima savršeno ilustruje njegovu političku misao. To je ujedno i obrazac ponašanja za sve njegove podanike – da mu se obraćaju baš tako. A on im daje primer kako se to radi.
Toliko podaništva i dupeuvlakaštva ne viđa se svaki dan. Tiranin se u tom trenutku skupio u mrlju od čoveka. Uz sve to, čovek je u jednom obraćanju Si Đinpingu slagao. Prvo je rekao da nije došao da traži ništa, pa odmah zatim zatražio – fabriku vozova.
U tom obraćanju sabijena je Vučićeva suština. On tu nama govori kako se podanici obraćaju vladaru.
To mora prestati. A da bi se to i dogodilo, moramo misliti i razgovarati o svim scenarijama. Ne sme biti rupa u sistemu. Drugačije tiranin neće pasti.