Kit – Razoran film koji će vam slomiti srce

Recenzijom na recenziju. Tako bih ukratko mogao opisati početak ovog svog osvrta na film “Kit” redatelja Darrena Aronofskog. Vjerujem kako ćete ove uvodne rečenice u potpunosti doživjeti na pravi način tek nakon gledanja filma u kinu. Baš kao što i na život gledamo različitim očima, ovisno o trenucima i raspoloženju u kojima se nalazimo. Čudan je osjećaj voljeti Darrena Aronofskog kao redatelja. Kod njega mi se najviše sviđa njegov prepoznatljivi vizualni stil kojem se uvijek rado vraćam, bez obzira na to što znam kako će me emotivno sjebati u svakom mogućem pogledu. On je poput prekrasne bivše djevojke koja vas je povrijedila, ali koju još uvijek volite i na čiji poziv ne možete ostati ravnodušni, bez obzira na to što znate da vam to ništa dobrog neće donijeti, posebice u psihičkom smislu. Upravo takvi su njegovi filmovi. No nije Aronofsky samo redatelj stila, već i filmaš koji se ne boji beskompromisno uhvatiti u koštac s nekim bitnim životnim temama, bilo da se radi o onim duhovnim (“Fontana života”) biblijskim i kontroverznim (“Noah” i “Mother!”), ili pak o onim kroz koje je pomicao fizičke granice glavnih protagonista ( “Hrvač” i (remek djelo) “Crni labud”). Ovim potonjima pridružio se i “Kit”, filmska adaptacija istoimene kazališne predstave.

Iako znam kako reklame u kinu traju nepodnošljivo dugo, od mene preporuka da uoči gledanja ovog filma ipak stignete u dvoranu malo ranije. Naime, malo koji film će vas udariti tako snažno i jako, poput najjačeg mogućeg boksača, kao što to radi “Kit” u prvih pet minuta. Uvod, dakle, nikako ne biste smjeli propustiti, i to iz više razloga. Intenzivan početak u svakom mogućem pogledu nagovještava početak povezivanja s osobom za koju smo na prvi pogled pripremili isključivo osudu. Taj osjećaj gađenja prema nekome, odnosno uvjeravanje kako s takvom osobom ne možemo ni u kojem pogledu imati baš nikakvo suosjećanje zapravo je početak te unutarnje borbe, dok se tijekom cijelog filma uvjeravamo kako nas prvi dojam nije prevario. Aronofsky nas tako baca u ring u kojem smo sami sebi najveći protivnici.

Body horor kojeg nam u oči baca Aronofsky, kao da je zli brat Davida Cronenberga, dolazi u obliku glavnog protagonista filma kojeg je, treba li uopće napominjati, maestralno odglumio Brendan Fraser. Međutim, treba napomenuti kako vizualni horor kojem svjedočimo kroz njegov lik nije tu samo radi šoka, već u službi same priče. Unatoč prostetičkom odijelu kojeg nosi Fraser, njegova uvjerljivost nije u tom pogledu ništa manja. Dapače, mislim kako je upravo zbog toga imao jako težak zadatak, jer često se zna dogoditi da upravo takva upečatljiva šminka u potpunosti skrene pozornost gledatelja s glavnog glumca. Fraser ne samo da sprječava tu mogućnost, već svojom izvedbom tjera gledatelja da u potpunosti zaboravi na sve te nakupine sala koje nosi. I ne samo to, gledatelj, barem je tako bilo u mom slučaju, u potpunosti zaboravlja da se u glavnoj ulozi uopće nalazi Fraser. Jer jedino što je opipljivo, vizualno i emotivno, upravo je lik Charlieja.

“Kit” je bez ikakve sumnje više glumački, a manje redateljski film. U tom pogledu bismo mogli povući paralelu s “Hrvačem”, gdje je svoj povratak, slično kao sada Fraser, imao Mickey Rourke. Možemo tako slobodno reći kako je glumac u ovom slučaju veći od samog filma, doslovno i figurativno. Fraser mi je oduvijek bio jedan od najdražih glumaca, što nije ništa čudno za nekoga tko je odrastao kroz filmske 90-e. Kada pogledam retrospektivno na njegovu karijeru, jasno mi je kako je to glumac koji se uvijek znao prilagoditi skoro svim filmskim žanrovima. Vidjeli smo ga tako u akcijskim filmovima, komedijama, ali i dramama. “Kit” je na neki način ogledalo tog talenta. Umjetnost ovaj put uistinu imitira život. Minimalistička režija Aronofskog tako se čini kao savršen izbor, posebice dok gledamo film kroz ogledalo karaktera lika kojeg tumači Fraser, a koji se najbolje oslikava upravo kroz ranjivost i iskrenost u njegovim očima. Tako Aronofsky izbjegava preglumljivanje lika, te mu umjesto toga daje osjećaj autentičnosti i prirodnosti.

Siguran sam da će mnogi ovaj film ovaj film opisati pretjerano patetičnim. Ako mene pitate, to je u potpunosti promašeno. No ništa čudno u svijetu gdje se iskrenost proglašava patetikom. Scenarij filma iz pera Samuela Huntera itekako diše tu ljudsku iskrenost, a koja se, paradoksa radi, prenosi na glavnog protagonista koji je iskren prema svima, samo ne prema samom sebi. Tada mi zapravo i osjećamo njegov emotivni puls – srca, radosti, tuge i ljepote. Ulazak u Charliejev um, te dušu tijela pojačan je i kroz mjesto u kojem ga pratimo tijekom trajanja filma. Aronofsky cijelo vrijeme i stavlja fokus na njegov karakter dok upravlja svim tim složenim ljudskim emocijama. Taj dojam je pojačan kroz interijer u kojem se odvija radnja. Fokus je u detaljima, posebice na knjigama koje se čine poput istovremene stvarnosti i iluzije za Charlieja. Na jednak način možemo promatrati i kauč na kojem provodi većinu vremena, a koji se, sasvim prigodno nalazi na sredini stana umjesto negdje uz zid. Tako Charlie kao da stvara vlastiti štit od kojeg se odbijaju svi njegovi prijatelji, slučajni poznanici i na koncu članovi obitelji.

Privatni trenuci koje provodimo s Charlijem definitivno su me najviše pogodili. To je na neki način i trenutak istine za njega samog, kada je i on zbunjen sa svim onim što se oko njega događa. Tada sam zapravo i osjetio tu sličnost prema njemu, što je na neki način i bio moj istovremeni poraz i pobjeda one unutarnje borbe koja je počela s intenzivnim uvodom filma. On je tada u mojim očima postao osoba koja je rastrgana između prijezira i ljubavi, nade i užasa. Nekako mislim kako će mnogi za vrijeme gledanja ovog filma ostati posramljeni, posebice ako prema pretilim ljudima osjećaju odvratnost i ako su im u centru pažnje jedino u trenucima kada o njima treba ispričati neki vic. Charlie je ovdje prikazan kao ljudsko biće, stvarna osoba, i to sa svim manama i vrlinama. Dakako, njega je i dalje lako osuditi, ali nakon što provedete neko vrijeme s njim vrlo brzo ćete shvatiti kako ta osuda proizlazi iz straha od naših vlastitih budućih pogrešnih procjena i odluka.

Privatni trenuci koje provodimo s Charlijem definitivno su me najviše pogodili. To je na neki način i trenutak istine za njega samog, kada je i on zbunjen sa svim onim što se oko njega događa. Tada sam zapravo i osjetio tu sličnost prema njemu, što je na neki način i bio moj istovremeni poraz i pobjeda one unutarnje borbe koja je počela s intenzivnim uvodom filma. On je tada u mojim očima postao osoba koja je rastrgana između prijezira i ljubavi, nade i užasa. Nekako mislim kako će mnogi za vrijeme gledanja ovog filma ostati posramljeni, posebice ako prema pretilim ljudima osjećaju odvratnost i ako su im u centru pažnje jedino u trenucima kada o njima treba ispričati neki vic. Charlie je ovdje prikazan kao ljudsko biće, stvarna osoba, i to sa svim manama i vrlinama. Dakako, njega je i dalje lako osuditi, ali nakon što provedete neko vrijeme s njim vrlo brzo ćete shvatiti kako ta osuda proizlazi iz straha od naših vlastitih budućih pogrešnih procjena i odluka.

Kamera koju koristi Aronofsky, odnosno 4:3 format kroz koji se snimljen film, intimno prikazuje odnose između likova. Kroz lik Charlijeve kćeri Ellie (izvrsna Sadie Sink) Aronofsky daje i nama oči, te tako i mi pratimo taj balans između ljubavi i frustracije koja je prisutna u njima. Ellie je cura koju će većina vas osuđivati, što nije nimalo čudno s obzirom na njenu okrutnost koju prikazuje prema ocu. Ta okrutnost, međutim, samo je prividna, a što je uočljivo u trenucima kada osjetimo njen pogled prema njemu, kada se stječe dojam kao da ga (ne)svjesno štiti. S druge strane, njena površna okrutnost i u Charlieju stvara borbu za njenu naklonost koju je davno izgubio. To je ta emocionalna stvarnost likova kroz koju i vidimo njihovu stvarnost življenja.

Aronofsky likove ubacuje na jedan Tolstojevski način, i to tako da u svakoj sceni učimo nešto novo i drugačije o njima. Glumci tada postaju životni instrumenti koji sviraju empatiju, odnosno nadu i vjeru u ljudski duh. Čak i njihova sebičnost postaje privlačna, a njihove greške učiteljice kroz koje žele ispraviti i povratiti svoj život. To je i naša vježba empatije prema njima, kada i mi shvaćamo kako smo svi mi slični, bez obzira na kilograme. Kada Charlie kaže kako “su ljudi nevjerojatni” on to uistinu i misli, bez imalo cinizma. Priča o Moby Dicku tada postaje savršena metafora za rane koje ne zacjeljuju. To su one rupe koje mogu ispuniti samo osobe do kojih nam je stalo, a što je i glavna poruka filma – vrijeme koje živimo je ograničeno i najbolje što možemo jest okružiti se ljudima koji nam čine život ljepšim. Zvuči vam patetično? Baš me briga.

Charlie je bez dileme srce i duša filma, ali ništa manje bitni nisu ni ostali likovi. To većinom i jesu likovi koje je Charlie odlučio pustiti u vlastiti život. Pored već spomenute buntovne kćeri Ellie, tu svakako treba spomenuti i njegovu prijateljicu Liz ( Hong Chau) koja se brine za njega. Liz je samo na prvi pogled snažna osoba, ali kada malo zagrebete ispod površine vrlo brzo shvatite kako je ona također ranjiva, baš kao i Charlie. Upravo kroz njen odnos prema njemu mi vidimo kako ona pokušava balansirati između ljubavi, patnje, ljutnje i krivnje vlastitog življenja. Temu religioznosti i znanosti, što mu i inače nije strano, Aronofsky ovdje prikazuje kroz lik misionara Thomasa (Ty Simpkins), a koji nam je blizak isključivo u pogledu preispitivanja karaktera kroz putovanje odnosa s Charliejem. Jako bitnu ulogu u filmu ima i Mary (Samantha Morton), kao Charlijeva bivša supruga. Iako možda s njom ne provodimo previše vremena, jedan intiman trenutak koji je uz nju (pro)živio Charlie bio je i više nego dovoljan da nam zajedno prirastu srcu. Moram priznati kako sam tada u njemu više vidio više deluziju, a manje tragičan lik. Jer on i vidi svijet kao svjetlu točku, pa tako i svoj karakter živi kao obrambeni mehanizam od brutalnosti svijeta.

Glazba u filmu je suptilna, najupečatljivija u trenucima kada je čujemo u pozadini. Soundtrack savršeno paše mračnoj atmosferi, tipičnoj za filmove Darrena Aronofskog, a što je posebno uvjerljivo u samom klimaksu filma kada glavni protagonisti dolaze do točke s koje nema povratka. Ton filma tada oslikava njihov emotivni ples. Charlie tada postaje iscrpljena slika svega onoga što on jest, odnosno sve ono što je ostalo od njega. Ti njegovi komadići duše djeluju poput iscjeljenja, ne samo za njega već i za sve ljude koji ga okružuju, posebice kada je u pitanju njegova kćerka Ellie.

“Kit” je iznimno razoran film koji će vam slomiti srce. Brendan Fraser je s ovim filmom ostvario glumački povratak za pamćenje. Njegova izvedba uistinu zaslužuje sve moguće nagrade. No zapravo najveću nagradu je dao on nama kao gledateljima. Jer upravo će vas njegov lik natjerati da promislite i o vlastitom životu. “I bit će vam drago…”

Napisao Jure Pepur. Preuzeto s prijateljskog sajta Kinoljubac.