Prenosimo sa sajta P.U.L.S.E. (Magazin o umetnosti, kulturi i društvu).
Oprema redakcije.
Foto: imdb.com
Uvod o Vudi Alenu
Vudi Alen (Woody Allen), rođen kao Alan Stjuart Konigsberg (Allan Stewart Konigsberg), jedan je od najznačajnih i najplodnijih filmskih stvaralaca američke kinematografije. Nakon bavljenja stend-ap (stand-up) komedijom, započinje filmsku karijeru šezdesetih godina, u periodu pojavljivanja Novog Holivuda, kom formalno ne pripada, ali deli mnoga načela, pre svega inspiraciju u evropskoj kinematografiji kao i kontrolu nad svojim filmovima, kako rediteljski, tako i scenaristički. Njegovi prvi filmovi su komedije, sa varijacijom između satire, parodije i slepstika (slapstick), nakon kojih sledi preokret u njegovom radu izlaskom filma „Eni Hol“ (Annie Hall), koji mu donosi čak tri nagrade Oskar (za najbolji film, originalni scenario i režiju). Ova romantična komedija postaje uzor za razvoj njegovih scenarija u narednim ostvarenjima, koji se sada najviše baziraju na ljubavnim odnosima, motivima preljube, morala, egzistencijalnim pitanjima, što će ostati njegov zaštitni znak do dana današnjeg. Naravno, pored najvećeg broja filmova u njegovom opusu koji su mešavina komedije i romanse, Alen ima i nekoliko filmova gde je dominantan dramski ton bergmanovskog tipa. Tu se izdvajaju filmovi „Enterijeri“ (Interiors) i „Druga žena“ (Another woman). U prvoj deceniji 21. veka, Vudi Alen se oprobao i u žanru trilera. Jedan od njih je film „Završni udarac“ (Match point) kog mnogi kritičari svrstavaju među najbolje u celoj njegovoj karijeri koja broji pedeset ostvarenja koja je i režirao i pisao (i u kojima je često i glumio), kao i još dva filma za koje je „samo“ pisao scenarije. Njegov život i najveći deo njegovih filmova neraskidivo su povezani sa Njujorkom, njegovom neiscrpnom inspiracijom za kolaž živopisnih likova kao i predivnih kadrova koji su ostali upamćeni kao jedni od najlepših prikaza tog grada u istoriji kinematografije. Sem B. Girgus (Sam B. Girgus) ističe da je Njujork grad koji Alen pretvara u prepoznatljivu ličnu sliku i simbol svoje filmske poetike. Među velikim brojem filmova snimljenim u Njujorku, uz gore navedeni film „Eni Hol“, definitivno se izdvaja film „Menhetn“ (Manhattan), Vudijevo ljubavno pismo svom gradu, u kom na bazi izuzetno promišljeno napisanih likova, on iznosi svoje stavove o Njujorku tog vremena.
Uvodna sekvenca filma „Menhetn“
Na samom početku filma nalazi se sekvenca koja sadrži panoramske kadrove Menhetna, od mostova, nebodera, ulica, Brodveja pa sve do čuvenih kadrova vatrometa kojim se ova sekvenca i završava. Kadrovi su praćeni glasom glavnog lika filma Ajzaka Dejvisa (kog tumači sam Alen) dok nam čita nacrt svoje nove knjige o čoveku koji je obožavao Njujork. Narator više puta kreće ispočetka svoje prvo poglavlje knjige, nezadovoljan načinom na koji je uhvatio esenciju samog Njujorka. Prva verzija opisuje nam čoveka koji je prekomerno romantizovao Njujork. Govori se da mu nije bilo bitno koje je godišnje doba, da je Njujork za njega uvek bio crno-beli grad u kom pulsiraju divne melodije Džordža Geršvina. Upravo crno-bela fotografija i Geršvinova muzika, koji predstavljaju samu estetsku srž filma, u ovoj uvodnoj sekvenci na pravi način dočaravaju odnos glavnog lika prema gradu, koja se oseća čak i bez narativnog dela. Međutim naracija samo upotpunjuje priču o čoveku i njegovoj ljubavi prema jednom gradu. Prvu verziju svog lika narator završava odmah nakon priče za crno-beli grad i Geršvina, očigledno misleći o takvom početku knjige kao patetičnom. Naredna verzija koju čujemo predstavlja komičan početak potencijalne knjige. Ovde takođe započinje priču tako što govori o istom tom čoveku koji je idealizovao Njujork, kao i sve oko sebe, ali ovde je akcenat na ženama i njihovoj privlačnosti. Za glavnog lika knjige Njujork su lepe žene. U ovoj verziji najdominantniji kadar su radnici na ulici koji posmatraju jednu ženu kako prolazi pored njih, gde se Alen našalio da oni poznaju sve „uglove“. Ovu verziju odbacuje kao previše otrcanu i banalnu za nekog njegovog ukusa i senzibiliteta. Zatim sasvim zaokreće ton i u narednoj verziji prvog poglavlja knjige, nakon uobičajene rečenice da je obožavao Njujork kojom je započinjao svaku verziju, sledi objašnjenje da je za glavnog lika Njujork metafora za propadanje savremene kulture, kao i nedostatak individualnog integriteta koji dovodi do sve većeg odlaska ljudi iz grada njihovih snova. Šaleći se kako ipak treba tu knjigu prodati, ne zadovoljava se ni ovim početkom svoje knjige. Naziva je propovedničkom, da previše pridikuje, što smatra nečim što odbija ljude. Narednu verziju gradacijski u odnosu na prethodnu uzdiže na nivo ljutitog obraćanja, gde predstavlja grad kao mesto lišeno svakog senzibiliteta zbog sve većeg prisustva droga, glasne muzike, televizije, kriminala. Ne želeći da bude besan, prelazi odmah na narednu i finalnu verziju uvodnog poglavlja knjige. Svog lika narator sada opisuje kao teškog, otpornog, ali i romantičnog kao grad koji voli. Takođe Alen uvodi još jedan opis karakterističan za likove koje generalno igra u svojim filmovima, a to je da je iza njegovih naočara bila „sabijena“ seksualna energija divlje mačke.
Svoj grandiozni uvod filma „Menhetn“, narator završava rečima da je Njujork oduvek bio grad njegovog lika i da će to oduvek biti. Kada se i porazmisli o tome šta neko može reći za svoj grad, a da pritom želi da iskaže najdublje emocije prema njemu, verovatno bi to bila upravo ova sasvim jednostavna rečenica Vudija Alena.
Njujork kao identitetski prostor likova u filmu „Menhetn“
Džordž Simel (Georg Simmel) iznosi tezu da najdublji problemi u savremenom gradu proizilaze u pokušajima čoveka da očuva svoju nezavisnost i individualnost pod pritiskom društva u kom živi, spoljašnje kulture i načina života. Ova rečenica se jasno može primeniti na glavnog junaka filma Ajzaka Dejvisa, kod koga je pre svega dominantna njegova odbojnost prema novonastaloj kulturi i pojavi pseudo-intelektualaca. Ajzak je neurotičan, emotivno ranjiv, ironičan i pre svega duboko senzibilan, što otežava njegov život u takvom Njujorku. Razveden je, ali njegova bivša žena mu stvara probleme nakon što je napisala knjigu o njihovom privatnom odnosu, što postaje takođe jedan aspekt Njujorka kog sam Ajzak ne može da razume i prihvati, dok Alen tako predstavlja trend šund literature koja polako preuzima primat i postaja primamljiva široj populaciji. Njegovog lika upoznajemo na večeri sa svojim najboljim prijateljem Jejlom (Majkl Marfi) i njegovom suprugom Emili koju glumi En Burn. Tu saznajemo za Trejsi (Marijel Hemingvej), sedamnaestogodišnju devojčicu sa kojom je on u vezi. Uskoro saznajemo o Jejlovoj prevari svoje žene sa likom Meri (Dajan Kiton), koja predstavlja upravu tu novonastalu kulturnu elitu pseudo-intelektualaca koji čine najveći deo kulturne scene Njujorka. Obilazeći muzeje i vodeći razgovore sa Meri, Ajzak shvata da ona ima totalno drugačiju percepciju umetnosti od njega, gde se postavlja kritički prema delima i ljudima koje on smatra neprikosnovenim uzorima kvalitetne umetnosti. Jedan od onih koga ona kritikuje je i Ingmar Bergman, omiljeni reditelj Vudija Alena i njegova inspiracija za nekoliko filmova. Međutim, kao što to obično biva, nešto što je novo i nešto što nas na prvi pogled odbija, postaje vrlo brzo predmet našeg interesovanja. Upravo to Meri postaje za Ajzaka i pre, a posebno nakon njenog raskida sa Jejlom. Jejl i Meri u ovom filmu na verodostojan način prikazuju promene u društvu tadašnjeg Njujorka. Meri je predstavljena kao izuzetno rečita, analitična, međutim svako njeno izlaganje ima veliku dozu snobizma nove kulturne elite, gde se neko delo kritikuje iz razloga nadmoći i posebnosti u odnosu na drugu osobu, bez bilo kakvog emotivnog angažovanja, a ne zbog stvarnog kritičkog pogleda na to delo.
Nije zlonamerna, i u filmu predstavlja kontrast Trejsi, pre svega po emocionalnoj iskrenosti i jednostavnosti. Za nju se svakako može vezati i određena doza nesigurnosti u sebe, koju prevazilazi upravo takvim svojim ponašanjem. Jejl sa druge strane, profesor na fakultetu, u sebi nosi licemerje njujorške elite. Varajući svoju ženu, on se trudi da spolja održi svoj privatan život i status moralno odgovornog čoveka. Često prebacuje odgovornost na druge ljude, pokazujući time da je njegova obrazovanost i inteligencija izuzetno površna, jer situacije iz svog života ne koristi za određenu dublju analizu, već samo gleda način kako da izbegne svoje probleme. Slično kao i Meri ispoljava nesigurnost, što je jedan od razloga koji na kraju dovode do njihovog konačnog pomirenja, pokazujući da su mnogo kompatibilniji nego Ajzak i Meri. Pokazuje i da mu prijateljstva ne znače mnogo, jer nakon raskida govori Ajzaku da može da bude sa Meri ali nakon što se pomiri sa Meri, ne vidi nikakav problem sa tim, čak optužuje Ajzaka da se ponaša kao Bog usled Ajzakovog i njegovog razgovora u finišu filma. Naspram njih sa druge strane imamo lik Trejsi, koja je zaljubljena u Ajzaka i izuzetno je zrela, iako vođena velikim emocijama. Ipak, on raskida sa njom zbog njenih godina i svega što ona tek treba da doživi, želeći i da je ohrabri da ide u London da studira glumu. Sasvim je moguće da je hteo da je zaštiti od svega u šta se pretvara Njujork, pa je raskid bio njegov način da joj olakša taj odlazak. Moguće i da nije bio spreman na toliko vezivanje, plašeći se istinske veze i pravih emocija. Umesto toga, okreće se Meri, sa kojom se veza završava neslavno. Međutim, na samom kraju filma, Ajzak leži na kauču u svom stanu i govori sve stvari koje su po njegovom mišljenju vredne življenja. Tu navodi Gručo Marksa, Vili Mejsa, Luja Armstronga, švedske filmove, Marlona Branda, Frenka Sinatru i tako dalje, sve dok u jednom trenutku ne kaže Trejsino lice, shvatajući tako i konačno da je pogrešio što je ostavio. U poslednjoj sceni filma, Ajzak je zaustavlja neposredno pre polaska na let i moli je da ostane. Trejsi u tom trenutku, iako daleko najmlađa od svih likova u filmu, pokazuje emotivnu zrelost kakvu niko od likova nije pokazao, govoreći da je šest meseci njenog odsustva ništa, i da ako se vole, to neće predstavljati nikakav problem. Govori Ajzaku da mora imati više vere u ljude, dovodeći emotivno konfuznog Ajzaka u stanje gde je mogao jedino da joj se nasmeje u poslednjem kadru filma. Lik Trejsi predstavlja svojevrsnu nadu za Njujork, da nije još ništa definitivno otišlo u pogrešnom smeru dok postoje mladi sa ovakvim razmišljanjem, još uvek neoštećeni od spoljnog sveta, koji su u stanju da vrate optimizam čak i najvećim cinicima.
Zaključak
Čuveni filmski kritičar Rodžer Ibert (Roger Ebert) u svojoj ponovljenoj kritici filma 22 godine nakon premijere navodi kako je zaboravio koliko je Vudi Alen dao savršen ton filmu. Alen je savršeno izbalansirao između komedije i romanse, dajući svom liku Ajzaka daleko manje ciničnosti od lika Alvija iz filma “Eni Hol”, a više romantičnosti i emotivne nesigurnosti i ranjivosti. Odličan je i balans između likova koji predstavljaju određene faze Njujorka. Ajzak je gradjanin nekog drugog Njujorka, iz prošlosti, gde je romantizovao sve u njemu, ali u trenutnom gradu ne uspeva da ostane imun na promene koje su se gradu desile. Meri i Jejl su pripadnici nove intelektualne elite u gradu, svega onoga što sam reditelj vidi kao problem u trenutnom Njujorku, dok lik Trejsi kao što je ranije istaknuto predstavlja budućnost za grad i svu lepotu zbog koje je Ajzak zavoleo Njujork i uvek će ga voleti.
Napisao Aleksandar Kiković. Prenosimo sa prijateljskog sajta P.U.L.S.E.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.