Minhen je sagrađen po ljudskoj meri. Ne tamo nekoj utopističkoj meri, već po meri koja je odredila sadašnjost, uz diskretni ali stalni nadzor prošlosti, što bismo mogli nazvati tradicijom. To bi mogli biti glavni utisci nakon prvih šest meseca života u Bajernu, kako stanovnici zovu Bavarsku. Ima svega u toj saveznoj državi. Mi smo, za početak, odlučili da suzimo pretragu i da pokušamo istražiti samo Minhen, glavni grad Bajerna.

Otkud ta sintagma „po ljudskoj meri“? Do nje smo došli nekako spontano. To nam je sam grad poručio. Naše je bilo da budemo otvoreni za „predloge“.

Koncept je bio sledeći: svakog slobodnog dana obići ćemo neku lokaciju, za koju smo se ranije pripremili, dok ćemo ostatak vremena lutati po kvartu, široj okolini te lokacije, što je podrazumevalo šetnje, vožnju tramvajem i metroom. To je bila ideja.

Prvo smo rešavali očigledne probleme – kako se snaći u javnom prevozu.

A onda su došli pravi problemi. Akcija je počela usred leta; mi smo nosili istu količinu vode kao i u Novom Sadu. Međutim, kad u Novom Sadu popijete tih pola litra po osobi, treba samo da se osvrnete oko sebe i odmah ćete ugledati neki kiosk, prodavnicu, market, ili šta već. Do vode ćete doći za nekoliko minuta. U Minhenu to ne ide tako. Ako ostanete bez vode, bićete žedni. Nema trafika, nema radnji, a i kad naiđete na prodavnicu, to je uvek nešto veliko, čini se, beskrajni lavirint. Prvo treba otkriti gde je rashlađena voda, a potom sačekati na kasi. A nije baš ni lako naći te velike markete. Kad vam nešto treba, nikad nije tu.

Potom, ako ogladnite u Novom Sadu, do hrane ćete doći brzinom svetlosti – samo pomislite na klopu i ona je tu. U Minhenu nema ni hrane. Ako ogladnite, morate se dobro namučiti da dođete do izvora hrane. Ako, recimo, odete na otvoreni bazen ili na plažu, a ne ponesete ništa od klope i cuge – nadrljali ste. Na vidiku nema ničega. Morate se pokupiti i krenuti u potragu za hranom. To znači da se nećete vraćati, jer ćete izgubiti previše vremena na odlazak, pretragu i povratak.

Šta nije u redu s ovim gradom? I kako je to tačno napravljen po ljudskoj meri? Tako što ljude more glađu. Ne daju im hranu čak ni za pare. Propao kapitalizam. Valjda sve na ovom svetu može da se kupi. A posebno u gradu koji smeštaju na sam vrh raznih lista s pozitivnom konotacijom.

Brzo smo učili, jer drugačije ne može. Prvo smo savladali javni prevoz, a potom i pravila grada. Ako niste u turističkoj zoni, nosite hranu i vodu sa sobom. Ili, planirajte bolje.

Istorijski deo grada bio je okružen zidinama, a unutra se moglo ući na četiri mesta, kroz četiri kapije. Danas više nema zida, a jedna kapija nije preživela. Ostale su tri. I danas se tu ulazi u istorijski deo ili centar, a upravo je oko tih ulaza postavljena hrana. Tu možete jesti i piti što god poželite, ceo kulinarski svet smešten je oko kapija. Dakle, kad dođe vreme za ručak, mora se otići tamo gde se jede. Logično, zar ne?

Minhen na vodi

Za razliku od Novog Sada i Beograda, Minhen živi na vodi. Moderni Minhen izgrađen je oko reke Izar. Nismo znali za tu pritoku Dunava dok nismo stigli u grad. Uskoro nam je postalo jasno da je reka ključna za razumevanja grada. Ubrzo smo je zavoleli. Brza je i hladna, pa se s njom nije lako nositi. Ali joj je teško odoleti…

Voda je ovde važna. Iako se ne može kupiti na svakom koraku, vrlo je važna za grad. To se jasno vidi ne samo po tome kako se i koliko pazi na sam Izar – već i po tome koliko su kanala gradske vlasti napravile. Praktično na svakom koraku vidite kako teče neka veštačka reka; voda je iz Izara, dok je kanale napravio čovek. Ima ih svuda. Reke koje je napravio čovek prijaju oku, svuda okolo je zelenilo; reke hlade grad, a tokom leta, naravno, često služe kao alternativni putevi. Ljudi pakuju odeću u nepromočive kese, ulaze u kanal i onda se besplatno voze, dok im ne dosadi. Svi kanali prilično su brzi. Jedan je toliko brz i moćan da surferi cele godine na njemu voze daske, čak i kad je sneg. Kanal je nazvan Ajsbah (Eisbach). Tek poneki od mnogobrojnih surfera uspe da projaše na talasima, većina odmah pada. Srećom, kanal je plitak, te nema opasnosti od davljenja. Prizor je, mora se priznati, nadrealan: usred grada kanal, toliko brz da se na njegovim talasima može surfovati. Ljudi u crnim, ronilačkim odelima i s daskama u rukama, s obe strane kanala, strpljivo čekaju da oni ispred njih lepo popadaju, pa da on ili ona okušaju sreću. Ko izdrži tridesetak sekundi – stvarno je uspeo; bar mi nismo videli da se neko duže vozio na talasima.

Fotografija surfera na kanalu Ajsbah (Eisbach) u Minhenu, na reci Izar.

Surfer na kanalu Ajsbah (Eisbach) u Minhenu.

Nemaju svi kanali ovakvu priču, ali svi savršeno obavljaju dve osnovne funkcije – estetsku i rashladnu. Gde su reke i kanali, tu su i mostovi. A ovde ih ima napretek; od velikih, nekoliko je tu na reci, ali zanimljiviji su mali mostovi. Ima ih raznih. I ima ih oko 1.000. Da, Minhen ima 1.000 mostova. Mi smo prešli preko, možda, 200.

Zanimljivo je razmišljati o reci, kanalima i mostovima u Minhenu. Toliko vode u urbanom području. Iz srpske perspektive, to izgleda, hm, pa nadrealno. Grad, naime, očigledno decenijama, a možda i vekovima, sprovodi jedan jasan urbanistički plan. Nikome nije palo na pamet da ga menja. To se vidi na svakom koraku, a posebno postaje jasno kad se posmatraju kanali. U Minhenu nema zgrada-čudovišta (ništa slično novosadskom hotelu „Pupin“, arhitektonski neobjašnjivoj zgradi – nije jasno da li staklo jede klasičnu građevinu, ili je pak starinska zgrada urasla u staklenu skalameriju) – sve je na svom mestu, svuda ima dovoljno prostora (tu ne računam turističke tačke). U Minhenu, utisak je, nova garnitura na vlasti ne počinje od nule, već samo nastavlja gde je prethodna stala; osnovni principi se ne diraju, ne menjaju se fundamenti… Tako možete pratiti logični razvoj grada samo ako šetate i pažljivo gledate; ne trebaju vam knjige, niti morate viriti u gradske planove.

Odluka da reka ostane divlja, a da grad bude premrežen kanalima, očigledno, nikad nije menjana.

I još nešto, u centru kapitalizma nije sve na prodaju, ne skaču odmah svi na svaku šansu da se nešto zaradi. Nešto je ostalo van domašaja novca. I tako, dok sedimo gladni i žedni na jednoj od mnogobrojnih plaža na Izaru, razgovaramo o tome kako bi neki srpski politički mozak svuda otvorio po trafiku, kako bi postavio frižidere sa sladoledima, pa pržene krofnice i kuvani kukuruz… A ne bi bilo loše ni otvoriti kafiće ili one barove na vodi, to je sad popularno svuda u svetu, pa onda naplaćivati ležaljke, pa najam suncobrana, pa dvaput po 500 vati… Ček da izračunam. Au! E, imam ja kumove, oni sve to rade. Eto posla. Eto para. Zašto se sve to nije dogodilo ovde, na reci Izar? Zašto nema trafika na svakom ćošku – pa ljudi hoće da kupe vodu, pivo, sok ili sladoled? Svi srećni, oni nisu žedni, a mi smo uzeli pare.

Gradske vlasti u Minhenu odredile su toliko visoke cene za trafike da se nikome ne isplati da ih otvara. Tako kapitalizam radi protiv samog sebe. Ako hoćete vodu, ponesite je sa sobom; ako hoćete da jedete na obali Izara, pripremite hranu ranije i ponesite je sa sobom. Kome se to ne sviđa, i ne mora da dolazi. I stvarno, za nekoliko meseci, koliko se kupamo u Izaru, nismo čuli naše jezike. Oni koji vole da beskrajno ispituju konobare o svim jelima i pićima (čitaj: da ih maltretiraju) – jednostavno ne vole Izar.

A u većini kafića na otvorenom nema konobara, već lepo stanete u red, koji je uvek poduži, i sačekate, a kad dođete na red, morate tačno znati šta hoćete, jer ljudi čekaju. Ako ne znate šta hoćete, lepo se sklonite, razmislite dobro, pa ponovo na kraj reda…

Karakter

U Srbiji, prema Nemačkoj i Nemcima gajimo pomešana, moglo bi se reći, ambivalentna osećanja. S jedne strane, divimo se preciznosti i disciplini (tako i tumačimo ekonomski uspeh te zemlje), dok nas, s druge strane, odbijaju njihova distanciranost i hladnoća. To smo ceo život slušali. Svi koji su imali nešto da kažu o Nemcima – rekli su upravo to. Tako smo i mi došli sa svim tim mislima. Takođe, hteli smo da ih proverimo. Posle nekoliko meseci života u Nemačkoj, možemo potvrditi oba generalizovana utiska.

Disciplina je deo nemačkog karaktera, a preciznost kao da izvire iz discipline. Osnovni društveni postulati ne preispituju se, što se u praksi pokazuje kao nešto dobro. Čini se da disciplina ne guši kreativnost. Istorijski gledano, teško da ćemo doći do zaključka kako je naš neobuzdani duh, sklon anarhiji, doneo veće umetničke, naučne, tehnološke ili bilo koje druge rezultate. Drugim rečima, možete probati, ali teško da ćete daleko stići. Uz sve to, izgleda da postignuća nemaju nikakve veze s brojnošću. Na kraju, jedina filozofska škola koja je stala na crtu nemačkoj jeste antička grčka, tačnije, jedan grad – minijaturna Atina.

Disciplina je ipak oštetila Nemce – ako je to povezano, a pretpostavimo da jeste – jer stroga pravila ponašanja ne idu naruku socijalnim odnosima. Nemci su veoma ljubazni, što se lako može povezati s disciplinom i pravilima, jer tako mora… Ali su i distancirani; neće vam postaviti pitanje, neće vam pokazati da im je stalo do druženja.

S našim ljudima ide mnogo lakše. Oni su raspoloženi za druženje, što je možda i logično, jer svi smo mi stranci, pa se lakše povezujemo, a tu je i jezik, kao i zajedničko kulturno-državno nasleđe. Ali, avaj! Naši ljudi koji govore istim jezikom (ovde kažu „balkanski jezik“) nisu najbolji izbor za druženje. Velika većina govori samo o sebi, a kad se odmaraju od samohvale, vreme odlično koriste za deljenje saveta, šakom i kapom, iako im to niko nije tražio. Nota bene, nisu svi stranci baš spremni za druženje. S ljudima iz arapskih država, recimo, lako stupamo u kontakt, lako se povezujemo i brzo se zbližavamo. S nekim drugim ne ide baš tako lako…

Drugim rečima, ako nađete Nemca koji vas nešto pita, odnosno koji vas, a to je baš retko, poziva na kafu, ili ako nađete nekoga s Balkana, a da se ne hvali – odmah ga uzmite za prijatelja. Ne oklevajte, neće biti mnogo novih prilika.

Izgleda da se ne može dobiti sve. Ako ste ljubitelj anarhije, onda je mediteranski jug odlično rešenje za vas, što ima svoju cenu, naravno. Ako pak volite red, onda je za vas sever, a cenu već znamo. Mi smo negde između – ni na nebu, ni na zemlji. Kao što Niče reče, svoju zemlju možeš najbolje videti i sagledati ako je posmatraš sa strane, iz neke druge države. On je otišao u Švajcarsku kako bi sagledao Nemačku.

Iz Nemačke se Srbija jasnije vidi. Recimo, odavde se vide paradoksi velik kao kuća – Srbi, tako, gaje antiglobalizam, ne vole Zapad, žele mu propast… Dok, s druge strane, uzgajaju odvratnu verziju kapitalizma, verziju koja je u Nemačkoj gotovo nemoguća. I ne, ta verzija nije nam nametnuta, nisu nam je izvezli, jer kako mogu izvesti nešto što nemaju. To je naše viđenje kapitalizma – nažalost, reč je o autentičnom čitanju kapitalizma, koji ujedno strašno mrzimo. Tako je stvoren srpski haos. I to nije najgore, nikako. Najgore posledice raspucale su se na ličnom planu – egoistična priča i savetovanje bez povoda mogu biti odličan razlog za odlazak. Ako se mora meriti nemačka hladnoća u komunikaciji i sumanuto srpsko samohvalisanje (fali mi još jedna reč na „S“ da kompletiram celinu), jasno je šta vam savetujemo (a da nas niko ne pita, jer uticaj je jak i moćan).

Prevoz

Kad dolaziš iz Srbije, prva stvar koju ćeš primetiti u Minhenu, a verovatno i u celoj Evropi, jeste javni prevoz. Ako srpski prevoz uporedimo s traumom, onda bi se ovaj minhenski mogao oslikati kao neka banja, kao lečilište za traumatizovane ljude. Praktično se ne razmišlja o prevozu, tu je kad vam treba, nije baš kao iz japanskih mitova, kasni koji minut, tu i tamo, ali niko se zbog toga ne uzbuđuje. Kad poželite da stignete od tačke A do tačke B, a potom dalje do C, D… to ćete uraditi brzo i bez muke. Naravno, morate poznavati sistem, u suprotnom ćete lutati bez cilja, a posebno ako se nađete u hodniku podzemne železnice (U-Bahn, Underground, Metro) neke od prometnih stanica. Polovina ljudi, a gužva je velika, hoda ka cilju i vrlo je jasno da svi pojedinci iz te grupe tačno znaju gde je taj cilj. Druga grupa – recimo, druga polovima – unezvereno gleda na sve strane, kao da se nada da će se rešenje nekako ukazati. Možete pretpostaviti, mi smo neko vreme bili deo te izgubljene mase na centralnoj stanici metroa. Ali kad jednom shvatite logiku, sve ide jednostavno i lako. Prvo treba shvatiti metro, a potom i logiku tramvaja. Autobusi vam i ne trebaju, ukoliko ne idete na periferiju koja nije pokrivena prevozom na šinama.

Kad se spoji efikasan prevoz i reka, dobija se idealan recept za hlađenje u uživanje. Ide ovako: prvo posetite neku znamenitost Minhena i malo prošetate, a onda se skuvate i zaključite da je bilo dosta kulture, umetnosti, tehnike i kupovine, pa uhvatite najbliži prevoz… i za nekoliko minuta eto vas na reci, da ne kažem – u vodi. Brzo smo to shvatili, otprilike u isto vreme kad smo „provalili“ javni prevoz. Od tog trenutka pa do kraja leta, u rancu smo, uz hranu i piće, nosili i kupaće gaće i peškir. Toga nema ni na moru – bio je jedinstven porodični zaključak.

Poetika grada

Istraživanje minhenskih plaža na reci Izar može se uporediti s meditacijom. Sam grad prilično je meditativan, što ne znači da je umrtvljen, već da ne teži beskonačnom ubrzanju, iako je reč o milionskom gradu. Jedina mesta na kojima se golim okom može videti brzina jesu velike metro stanice. Velika je gužva tek na dve stanice, a na još nekoliko nema tako mnogo ljudi, s tim što je i dalje gužva – sve ostale stanice vrlo su mirne, doslovno mirne. Ljudi ima u samom centru gada, ali nema i jurnjave. Svi nekud jure samo na te dve metro stanice i na železničkoj stanici. U pola grada, govorim o delovima koje smo obišli, vlada mir, a na rekama meditacija. Na takav utisak navelo nas je, naravno, novosadsko iskustvo. Na plažama reke Izar nema kafića, nema muzike, nema prodavnica, nema ležaljki… Već ste shvatili – nema ničega. Ima samo mnogo ljudi. Neki puštaju muziku u privatnoj, blutut režiji, živo je, priča se, roštilja se, baca se frizbi, pije se pivo, ali je mirno, meditativno, čak i na mestima gde je gužva.

Pošto smo obilazili plaže, otkrili smo i one skrivene, na kojima nema gužve, a omiljena nam je plaža koja se nalazi na delu nazvanom Fischtreppe. Plaža je smeštena ispod brane, pa je tu voda mirna. Na tom mestu reka nije duboka; pošto je spora, uspe da se ugreje. Voda je savršeno bistra, pa se mogu videti stene, kamenje i ribe. Da bi riba mogla slobodno prilaziti, sa strane je napravljen prolaz koji podseća na lavirint. Tako se riba može slobodno kretati, brana nije prepreka za kretanje. Plaža je mala, travnata, nalazi se na samom špicu rečnog ostrva. Nema mnogo ljudi, prilaz vodi nije baš jednostavan, pa ovo nije komercijalna plaža. Na našoj intimnoj karti, ta plaža zauzima važno mesto. Mala, intimna plaža na reci Izar našla se na vrhu spiska najboljih plaža koje smo posetili, dakle – pobedila je mnoge morske konkurente.

Kao i sve plaže, i ova je vezana za most. Do nje se dolazi tako što se siđe s mosta koji se zove Maximiliansbrücke. Taj most prelazi preko dva dela reke i preko ostrva u sredini. Lako vam se može učiniti da dva mosta prelaze preko dve reke.

Saznali smo da ima još malih i „skrivenih“ plaža. Neke smo videli izdaleka, ali smo ih ostavili za sledeće leto. Cilj nam je bio da prošpartamo po velikim plažama, smeštenim s obe strane velikih mostova.

Na plažama Izara vlada atmosfera osamdesetih godina. To možete osetiti pogledom s mosta. Kao da gledate, recimo, „Grlom u jagode“. Nedavno su na Kalemegdanu bile izložene slike s beogradskih plaža iz jugoslovenskih vremena. To što su posetioci izložbe na otvorenom mogli videti – doduše, samo tu, na slikama, i nigde više – u Minhenu i dalje živi. Svi su – čini se, bez zvaničnog naloga i dogovora – pristali da očuvaju duh prošlog vremena na jednom mestu. Bilo je to prvo otkriće. Ne i poslednje.

Skrivena mesta

Voda, reke i mnogobrojni kanali deo su poetike grada, ali nisu jedini – ima tu još „skrivenih“ mesta. Moramo primetiti da se ne može svaki grad pohvaliti nabujalim poetskim zanosom. Ono što smo dosad odgonetnuli pokazuje da su se gradske vlasti i građani ozbiljno posvetili detaljima, delovima grada koji nisu turistički atrakcije ni mesta gde se može zaraditi novac, niti su bitni za prestiž egoističkih pojedinaca. Što bi Kant rekao, reč je o bezinteresnom dopadanju. Najbolji primer jeste Lenbachhaus.

Fotografija galerije Lenbachhause sa fontanom u delu dvorišta.

Fontana u dvorištu galerije Lenbachhause.

To je galerija u kojoj su izložena dela umetnika iz Minhena od gotskih vremena do danas, kao i dela moderne umetnosti (tu su, recimo, Vorhol i Kandinski). Lenbachhaus ima i deo za izložbe koje se periodično smenjuju; mi smo imali sreću da vidimo izložbu koju je postavio turski pisac Orhan Pamuk. Kad prođete sve izložbe (ili pre toga), možete posetiti neverovatno unutrašnje dvorište Lenbachhausa. Ulazak je besplatan; karte za izložbe, naravno, morate platiti, ali u dvorište možete slobodno doći. Tu se možete odmarati, čitati, uživati na suncu (imaju i ležaljke), popiti nešto ili pojesti sendvič (naravno, sve to morate poneti sa sobom, tu se ništa ne prodaje, nema nikoga osim onih koji su došli da uživaju) – a, pre svega, možete se diviti svemu što vidite u unutrašnjem dvorištu.

Vila je sagrađena između 1887. i 1891. godine, za slikara Franca fon Lenbaha, pa otud i ime građevine. Potom je još dva puta renovirana i proširivana (tridesetih godina i, drugi put, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina), ali i pored toga, mnoge sobe zadržale su originalni izgled.

Unutrašnje dvorište Lenbachhause galerije.

Vila i unutrašnje dvorište urađeni su po firentinskim uzorima, zidovi su obojeni u žutonarandžastu nijansu, dvorište je puno zelenila, starih i modernih skulptura, antičkih stubova, a u sredini su dve fontane. Sve to nije tako veliko, ali možete šetati. Nije lako izađi iz tog dvorišta, nije lako prestati s fotografisanjem i nije lako ne misliti na komad Firence u srcu Minhena.

Lutanje i istraživanje van glavnih tokova može vas odvesti u naizgled napuštene kvartove; možete otići tamo gde niko ne dolazi, gde ćete biti sami. Na granici Engleskog parka, manjeg dela koji se nalazi s druge strane reke Izar, smeštena je crkva, a oko nje je malo dvorište ispunjeno grobovima ljudi koji su zadužili Minhen. Tu nema mnogo grobnih mesta, sigurno ih nema 100, iako nismo brojali. Sve je uređeno, moglo bi se reći, savršeno. Možda i nije primereno reći za groblje da je lepo, ali ako uspete da se otrgnete mislima o smrti, onda se može govoriti o lepom, uređenom groblju, nekako intimnom, malom i upakovanom. Nismo dugo u ovom gradu, pa ne znamo znamenite stanovnike, ali smo jedan grob i jedno ime prepoznali. Znamo dobro sam izgled skromnog grobnog mesta, a upoznati smo i s likom i delom onoga ko leži ispod. Reč je grobu velikog i neponovljivog Rajnera Vernera Fasbindera. Bio je to emotivan susret. Nije bilo nikoga, čini se, kilometrima ukrug. Ipak, blizu je muzička škola, pa smo u daljini mogli čuti razne instrumente; studenti su vežbali, svako za sebe, najverovatnije je svako sedeo u drugoj učionici. Do nas je stizala kakofonija zvukova, nepovezani tonovi, skoro ceo simfonijski orkestar kojim niko ne diriguje. U jednom trenutku, ta kakofonija nekako se sklopila u celinu, pa je bar delić sekunde sve zvučalo kao muzika za film koji Fasbinder nikad nije snimio. Moguće da je sve to bila uobrazilja, ali negde u memoriji ostaje taj čudesni trenutak na Fasbinderovom grobu. Veliki umetnici veliki su i posle smrti.

Fotografija groba Rajnera Vernera Fasbindera.

Grob Rajnera Vernera Fasbindera

Agora i mišljenje

Sever je vekovima bio izolovan, izvan glavnih, do otkrića Amerike isključivo mediteranskih tokova. Minhen je vekovima bio ta granica. Grad do koga ste mogli doći samo ako ste bili spremni da pređete Alpe – tako blizu, a tako daleko. Slavna bavarska tradicija nikad nije bilo dovoljna. Stanovnici Minhena kao da su uvek hteli da pomaknu svoj grad još malo ka jugu, ali ne može se južnije ako hoćete da ostanete u nemačkim zemljama. Samo katoličanstvo, kome su u Bajernu tako posvećeni, naglašava tu želju za jugom. Ovde se katoličanstvo ukrstilo s protestantskom etikom. Ispostavilo se da je to dobra kombinacija, ali želja za jugom time nije utoljena. Stoga je Minhen građen po uzoru na jug. Pre svega, po uzoru na renesansnu Firencu, ali nije izostao ni uticaj Rima. Tako je Minhen postao najseverniji renesansni grad, koji je izgrađen pošto je s renesansom već bilo gotovo. Na Odeonsplazu, velikom trgu u centru grada, smeštena je impozantna građevina Feldherrnhalle (Hol feldmaršala), verna kopija firentinske Lođe dei Lanci  (Loggie dei Lanzi).

Ako pažljivo posmatrate, svuda ćete pronaći tragove koji će vas podsetiti na dva velika italijanska renesansna centra. To nije krađa, niti bi se to moglo nazvati pukim kopiranjem, već je pre t’ga za jug, čežnja za jugom. U Minhenu su ponosni na svoju zakasnelu renesansnu prošlost. Čak s ponosom pričaju o uticajima i sličnostima s Italijom. U ogromnoj minhenskoj rezidenciji, gde su živeli vojvode, elektori i kraljevi Bavarske u periodu od 1508. do 1918. godine, sreli smo profesora latinskog i muzičara koji svira violu u jednom od mnogobrojnih minhenskih orkestara. Satima smo šetali i razgovarali s njim. On je detaljno opisivao italijanski uticaj na Minhen. Bio je ponosan na nasleđe, nije ga bilo sramota. Bio je zadovoljan time što je njegov grad najseverniji renesansni centar.

Tako su se upravo u Minhenu susreli hladni sever i topli jug. Kao i svaki spoj suprotnosti, i ovaj je doneo nešto novo. Gledano s južnjačke pozicije, postignut je balans. Nama južnjacima prija severnjački red, dok njima godi uticaj juga. To nam je možda pomoglo da lakše uskočimo u novu sredinu. Naravno, tu je i nešto što nedostaje, a nije burek.

Grčka ideja agore nikad nije prešla Alpe. Mi južnjaci na trg i pijacu ne idemo samo da bismo nabavili potrepštine; mi tako ulazimo u javnost, idemo tamo da bismo pričali s ljudima, da bismo ćaskali, razmenjivali ideje. Ovde se na ulicu izlazi samo po potrebi – da bi se nešto uradilo. Ne izlazi se onako, da bi se bilo napolju, da bi se ćaskalo u javnom prostoru.

Ako zađete u stambene delove grada, tamo nećete pronaći mnogo ljudi na ulicama. To je, iz naše perspektive, paradoks. Grad u kome nema slobodnih stanova za iznajmljivanje, a ako ih i pronađete, vrlo su skupi, nema ljudi na ulicama. Dok prolazimo pored niza zgrada, u dvorištima nema nikoga, leto je i svi su u svojim stanovima, zatvoreni, čak i ne sede na terasama.

Kad i sretnete Nemce – recimo, na dečjem igralištu – oni će vam se ljubazno nasmejati i porazgovarati s vama. Odgovoriće vam na sva pitanja, ali vam neće postaviti niti jedno. Možda će vas eventualno pitati odakle ste, i to je kraj. Nema razgovora, nema rasprave na trgu.

Možda sve to ima veze s klimom. S klimom i navikama ljudi. Grčka filozofija nastala je na trgovima. Nemačka filozofija, koja ne zaostaje za grčkom, nastala je na univerzitetima i u tišini doma svoga. Kad nešto toliko želi da se rodi, ne mogu ga sprečiti okolnosti. Možda je to lekcija. Ipak, ostaje pitanje kako se razvija politička misao, ako ne u javnosti. Gde je nemačka javnost, ako nije na ulici? Sve kritike koje smo izrekli na račun Nemaca nekako ne stoje kad se pogleda celina. Neposredno iskustvo govori nam jedno, dok nam nemačka stvarnost – kako sadašnja, tako i ona iz prošlosti – poručuje nešto drugo. Pitanje je da li je ovo tajna i za same Nemce, ili samo mi ne vidimo očigledno. Neke razlike teško se mogu prevazići, čak i kad postoji dobra volja…

Birokratija

Nemačku birokratiju bije loš glas. Svakih nekoliko meseci, neki svetski poznati ekonomista napiše nešto o tome da se Nemačka mora digitalizovati i tako smanjiti glomaznu birokratiju. Govori se o uštedi od mnogo milijardi evra. Nije baš bilo jasno zašto Nemci to i ne urade. Bar oni imaju sve uslove za digitalizaciju. Na kraju, učestvovali su u procesu stvaranja i razvoja digitalnih tehnologija. Takođe, stanovništvo je obrazovano, imaju para, imaju infrastrukturu… Imaju sve, a i dalje su analogni. Čudno. Neka tradicija? Glupost? Ko zna šta je.

A onda smo se preselili u Nemačku – u jednu od najrazvijenijih regija Evrope, u Bavarsku – i ostali šokirali. Srbija je za Bavarsku ultrarazvijena zemlja, digitalna supersila. Kod nas je sve digitalizovano, sve radi onlajn. Ovde ne radi ništa. Recimo ovako: vi pišete nekoj državnoj ustanovi, e-mail, naravno. Oni to zaprime. Neko vreme odgovora nema, a onda vam u sanduče stigne pismo. Koji đavo? Pismo?

Prvi mesec bili smo zatrpani pismima. Već posle nekoliko dana više nije bilo mesta u sandučetu. Plus, stalno stiže besplatna štampa, lokalna i vrlo korisna. Sve što smo pitali, sve što smo tražili – stiglo je poštom.

Kako je prolazilo vreme, tako smo počeli da se navikavamo na nemačku birokratiju, a onda smo je i zavoleli. Napomena: na kraju procesa ćemo joj se diviti.

Prvo smo je, dakle, zavoleli. Brzo smo shvatili da sve ide svojim tokom i da nema razloga za nervozu. Tačno se zna koliko vremena treba da biste dobili nešto. Ne može brže, videćemo i zašto. Ne morate nikud ići. Lično samo morate podići ličnu kartu, morate se potpisati i preuzeti je, dok sve ostalo stiže famoznom poštom. Nema čekanja u redovima, nema šaltera, nema maltretiranja. Sistem radi savršeno; ako vam nedostaje papir, lepo vam kažu šta vam fali i kako to da pošaljete. Na kraju se i ne čeka. Nervozu smo doneli s Balkana. Na kraju sve dobijete bez stresa i problema. Samo treba sačekati poštu.

Kad nam je stiglo sve što nam je trebalo, kad je završeno inicijalno prijavljivanje, počeli smo samo da razmišljamo o nemačkoj birokratiji. Svi van Nemačke je kritikuju. Neko je pričao da u Kazahstanu nema nijednog papira, da je sve digitalizovano, a onda je naručio časopis iz Nemačke, dok je bio u Kazahstanu, zemlji na jedan klik. Iz Nemačke mu je stiglo pismo s uplatnicom, morao je otići u poštu kako bi uopšte uplatio, a onda je overenu uplatnicu morao vratiti poštom; kad su dobili potvrdu, poslali su mu časopis. Čovek je to pričao na nekoj od naših televizija. To je ispričao kao kritiku nemačke birokratije.

A onda smo shvatili da u Nemačkoj niko neće da se odrekne birokratije, da se niko ne buni. Neki, doduše, malo gunđaju, ali se ne bune zbog trošenja para. Nemci vole svoju birokratiju, voljni su da izdvajaju novac, kroz poreze, a na neki način su i ponosni na efikasnost celog sistema.

Naša je pretpostavka da Nemci odbijaju da se digitalizuju jer ne žele da neko, bilo ko, manipuliše njihovim podacima. Oni ne žele da svim hakerima sveta sve daju na izvol’te. Hakeri mogu dobiti samo naša pitanja. Šta mi je potrebno da bih dobio zdravstvenu knjižicu? Odgovor ne mogu videti. Odgovor je stigao u sanduče. Moje podatke videli su samo službenici, državni ili privatni, svejedno je. Država vam garantuje za njih. Potom je poverljive informacije doneo drugi državni službenik. Ako moji podaci nekako „iscure“, država će tačno znati ko ih je „prosuo“. O nama ovde nema digitalnih tragova.

Kad bi internet prestao da radi, samo Nemci to ne bi primetili. Samo bi tinejdžeri počeli da se ponašaju čudno, ne bi znali šta da rade s rukama. Država, ceo sistem… sve bi nastavilo da funkcioniše kako da se ništa nije dogodilo. U tom slučaju, pitanje ne bismo mogli postaviti elektronskom poštom, već bismo ga morali spakovati u koverat. Samo to i ništa više. Tako smo počeli da se divimo nemačkoj birokratiji, upornosti i doslednosti svih Nemaca. I to uprkos svim kritikama i pritiscima.

Galerija slika

Leposava Rašković i Dragan Stojanović

Foto: Dragan Stojanović

TEMA: Putopisi

Pogledajte i druge Lava LAB tekstove ovde.