Muzej iznad nabujale reke

Došao je red i na nauku i tehnologiju. Krenuli smo u Nemački muzej (Deutsches Museum), najveći muzej nauke i tehnologije na svetu. Padala je kiša, danima. Nije prestala ni kad je na red došao muzej na rečnom ostrvu. Računali smo da ćemo samo malo prošetati po kiši, od stanice metroa do muzeja, računali smo da nećemo pokisnuti. Trebalo je samo da kupimo karte i uđemo. Bar je to bila ideja. U praksi baš i nije bilo tako. Naime, pre ulaska u deo za prodaju karata, dakle napolju, po pljusku, čekao nas je red. Ogroman red, mnogo porodica i mnogo dece. Svi su strpljivo stajali i čekali. Niko se nije bunio. Osim što je taj deo za čekanje napolju, svi koji stojimo u redu, zapravo, stojimo na metalnim rešetkama. Ispod nas teče nabujali Izar. Kud god da pogledate, tu je preteća voda. I tako dvadesetak minuta.

Unutra nisu ništa delili; nije bilo besplatnih mladica japanske ruže, niti je ulje bilo na popustu. Porodice su čekale nešto drugo. Pre svega, svi su čekali da uđu u ogromnu halu posvećenu avionima. Tu ima dece kao u vrtiću. I svi su oduševljeni. Svi ulaze u trup velikog aviona. Gledaju i dive se. Potom se penju stepenicama gde je smešten deo posvećen svemiru. Teško je opisivati Deutsches Museum. Da biste samo protrčali kroz ceo u muzej i ovlaš videli šta sve tamo ima, morate doći bar tri puta. Za detaljno razgledanje morate odvojiti… pa celu godinu. Kasnije smo saznali da možemo kupiti godišnju kartu. Ključna prednost je to što s godišnjom kartom nema čekanja. Za vlasnike godišnje karte obezbeđen je drugi ulaz. Ljudi koji žive u Minhenu i imaju decu tako ulaze u muzej, kao da je dečje igralište. Turisti, strani i oni iz Nemačke, ulaze na teži način. I, naravno, mi neiskusni.

Ni iz trećeg pokušaja nismo obišli sve. Udubili smo se tek u delić ogromne kolekcije. Ceo muzej je interaktivan, praktično sami možete učestvovati u naučnim eksperimentima, što je deci posebno zanimljivo. Recimo, ako ne postavite dobro bandere na brdu, selo neće imati struje. Možete prelamati svetlost, vrteti točak da biste napunili posudu vodom, gledati kroz teleskop i mikroskop; možete vrteti bilo koju planetu iz Sunčevog sistema… I ko zna šta još.

Deutsches Museum smešten je na ostrvu, s obe strane obilazi ga reka Izar. U muzeju se može videti 125.000 predmeta, a obrađeno je 50 oblasti nauke i tehnologije. Godišnje ga poseti milion i po ljudi. Muzej je otvoren 1903. godine i otad timovi stručnjaka neprestano dodaju nove predmete. Stalno prate šta se dešava u svetu nauke i tehnologije, pa onda odlučuju koje će predmete dodati zbirci.

Nemački muzej - Deutsches Museum.

Nemački muzej – Deutsches Museum.

Najveći muzej nauke i tehnologije na svetu tako neprestano raste. I, što je još važnije, deca rastu uz muzej. Moramo priznati da je to za nas bio kulturni šok. Posle petog odlaska možda ćemo prestati da se čudimo. Tek ćemo tad moći da uronimo u čarobni svet naučnih eksperimenta.

Još malo o deci u muzejima

Nije da dosad nismo išli u muzeje, ali je to bilo nekako stihijski, usput. Recimo ovako, došli smo u grad, tu ima neki poznat muzej, pa hajde da ga obiđemo. Lutamo gradom, naletimo na muzej, hajde da uđemo. U Novom Sadu išli smo u muzeje kad bi se tamo nešto dešavalo – izložbe, tribine, razgovori… Sve u svemu – sporadično.

Do dolaska u Nemačku, odlazak u muzeje i na izložbe nosio je sa sobom dvostruk splet osećanja. S jedne strane, to je potreba da se saznaje i uči, da se bude u javnom prostoru, da se nešto deli s drugim ljudima, dok je, s druge strane, i filozofija palanke učinila svoje – osećaj da se radi nešto što okolina baš i ne odobrava. Iz te, druge perspektive sve je izgledalo nekako izopačeno. Poruke su obeshrabrujuće – ideš u muzej misleći da si bolji od drugih, jer šta ti znaš o rimskim novčićima ili o savremenom holandskom slikarstvu.

U Nemačkoj ne gaje palanački duh. Našli su dobru zamenu za cinizam, stvorili su svojevrsnu tradiciju – decu vode u sve muzeje. To smo već videli na primeru Nemačkog muzeja. Tamo jeste zanimljivo, svi ti avioni, svemir… Ali decu možete videti u svim muzejima, čak i kad tamo „nema ništa za njih“. Logika da deci treba pružiti sve moguće vizije sveta, pa će oni već odlučiti šta ih zanima, a šta ne – ovde je primenjena u praksi. Takođe, deca u muzejima uče kako da se ponašaju, šta sme da se dira, a šta ne sme; uče i da razgovaraju o onome što su videla. Čak i oni najmlađi, koji su tek naučili da govore, imaju šta da kažu o modernom slikarstvu, jer ih ono često podseća na njihove radove. Na kraju, deca stiču naviku da učestvuju u javnom životu, što je ključ za političko razmišljanje, ključ za budućnost.

Deca pišu perom i mastilom.

Naše malo dete, Teofil, naviklo je na putovanja, ali ne i na muzejske avanture. Kad si u Rimu, ponašaj se kako Rimljanin. Tako smo i mi krenuli u muzeje, da vidimo šta znači biti Nemac roditelj. Teofilu je nedostajao roštilj (ispred naše zgrade u Novom Sadu bile su dve roštiljnice), ali nismo jurili po Minhenu kako bismo pronašli miris rodnog kraja, već smo krenuli u novu akciju. Nešto smo sami otkrili, za druge muzeje dobili smo preporuku od Nemaca roditelja.

Negde mu je bilo dosadno, negde mu se dopalo. Uglavnom je uživao u muzejima vozova, saobraćaja, tamo gde su avioni…

Pitali smo se hoće li stvoriti otpor, omrznuti muzeje. Hoće li nas mrzeti zbor beskrajnih šetnji u tišini? A onda je, nakon nekoliko meseci, jednog vikenda pitao: „A u koji muzej idemo danas?“ Kô za inat, baš tad nismo išli nikud. Ipak, nije prestao da se raspituje. Narednih nedelja dobijao je pozitivne odgovore.

Ovo je kratak pregled muzeja koje smo dosad obišli. Za sve koji posećuju Minhen, ovo može biti kratak vodič, da lakše izaberu.

Gliptoteka (Glyptothek)

Antičke skulpture. U velikim količinama. Atina i Rim. I mnogo studenata slikarstva. Muzej je smešten u građevini koja izgleda kao atinski hram. Tri antičke zgrade na velikom trgu čine celinu. U drugoj je takođe muzej, dok je treća veliki prolaz; tu se izlazi s trga.

Državna kolekcija antikviteta (Staatliche Antikensammlung)

Druga antička zgrada na trgu. Državna kolekcija antikviteta. Porodica Vitelsbah (Wittelsbach), koja je vekovima vladala Bavarskom, prikupljala je antikvitete (ne uvek baš regularno) za svoje kolekcije. A onda je kralj Ludvig I sve izložio sredinom 19. veka. Fantastična zbirka antičke grnčarije, nakita, predmeta od bronze i stakla… Posebno je zanimljiva etrurska kolekcija.

Botanička bašta (Botanischer Garten München-Nymphenburg)

Nije muzej, ali ima isti efekat. Posebno ako je posetite tokom leta i u proleće. Tad možete šetati i uživati u biljkama iz cele Evrope (20.000 vrsta biljaka, 21 hektar). Posebna poslastica je deo u stakleniku, koji možete posetiti tokom cele godine. Pod staklom je 4.500 kvadrata, a ima ukupno 11 odvojenih staklenika. U jednom su čudesni leptiri. Kad prelazite iz jednog staklenika u drugi, kao da u nekoliko sekundi otputujete s kraja na kraj planete. U jednom trenutku ste u vreloj i suvoj pustinji, u drugom u vlažnoj džungli, u trećem u hladnoj severnoj šumi… Neverovatno iskustvo.

Leptir u Botaničkoj bašti - Botanischer Garten München-Nymphenburg.

Botanička bašta (Botanischer Garten München-Nymphenburg)

Palata Nimfenburg (Schloss Nymphenburg)

Francuska raskoš u srcu Bavarske. Dvorac, neke prostorije mogu se obići; fontane i ogroman vrt pomalo plaše – mnogo je to za jednog čoveka ili jednu porodicu – ali i ostavljaju bez daha. Sve je ogromno, barokno i nakićeno.

Stara Pinakoteka (Alte Pinakothek)

Jedna od najstarijih galerija na svetu (osnovana je 1836. godine), u kojoj se nalaze dela starih majstora (slikari koji su radili u periodu od 14. do 18. veka). Ne može se pažljivo pregledati odjednom. Naš favorit: čuveni Direrov „Autoportret“.

Paleontološki muzej (Paläontologisches Museum München)

Pravi muzej za decu. Fosili. Mnogo fosila. Posebna atrakcija su ptice koje vise s plafona i ogromni skelet mamuta. Tu su i deci omiljeni dinosauri.

Muzej pet kontinenata (Museum Fünf Kontinente)

Antropološka (etnološka) zbirka iz celog sveta, osim Evrope. Put oko sveta za nekoliko sati. Više od 200.000 predmeta na 2.000 kvadrata. Obe Amerike, Afrika, islamska umetnost i kultura, južna Azija, istočna Azija i Okeanija. Ne pokušavajte da obiđete sve odjednom. Zaboleće vas glava. Preporučujemo da sve pažljivo pregledate, a za to vam trebaju bar tri dolaska. Posebna atrakcija: soba s Budinim statuama.

Muzej čoveka i prirode (Museum Mensch und Natur)

Muzej za decu. Ali to valjda više i ne treba naglašavati. Obilazak počinje pričom o nastanku naše planete. Zatim ide po redu: nastanak života, pa razvoj, pa biljke, životinje i ljudi. A onda kreće razvoj čoveka – od prvog čoveka u Africi do danas.

Muzej vozova Nirnberg (DB Museum Nuremberg)

Nije u Minhenu, ali je deo Nemačkog muzeja, ispostava u gradu koji se nalazi na sat i po od glavnog grada Bavarske. Posebna atrakcija: voz koji je prevozio kancelara Bizmarka, glavnog stratega stvaranja velike nemačke države.

Egipatski muzej (Staatliches Museum Ägyptischer Kunst)

Muzej je smešten u podzemnoj prostoriji, kao u piramidi. Dok se spuštate, put vam pokazuje polomljeni egipatski pilon, koji je položen na stepenice. U grobnici egipatskih vladara možete videti sve na šta pomislite kad razmišljate o starom Egiptu. Da, tu su papirusi, mumije, skulpture…

Minhenska rezidencija (Residenz München)

U centru grada nalazi se sedište bavarskih vojvoda i kraljeva – ogromna Minhenska rezidencija – najveća gradska palata u Nemačkoj. Monumentalno i raskošno. Renesansa, barok, rokoko i neoklasicizam. Kompleksna zgrada ima 130 soba.

Muzej saobraćaja (Deutsches Museum Verkehrszentrum)

Još malo Nemačkog muzeja. Ovaj je posvećen transportu. Raj za decu. Muzej više liči na vrtić.

Pinakoteka moderne umetnosti (Pinakothek der Moderne)

Modernu umetnost deca prepoznaju kao svoju, iskrenu, spontanu, pomalo naivnu, lišenu ambicija da se pokaže neka velika veština. Ekspresionizam, fovizam, kubizam, novi objektivizam, Bauhaus, nadrealizam, apstraktni ekspresionizam, pop-art, minimalizam. Ukratko, sve što vole deca i mladi.

Pinakoteka moderne umetnosti - Pinakothek der Moderne.

Pinakoteka moderne umetnosti (Pinakothek der Moderne)

Bavarski nacionalni muzej (Bayerisches Nationalmuseum)

Muzej dekorativne umetnosti. Podeljen je na dva dela: umetnička i folklorna kolekcija. Tu možete videti srednjovekovne oklope i oružje, zatim predmete od slonovače, ceo set za ručavanje, kao i sjajno ukrašene komplete za igru (šah, domine, ne ljuti se, čoveče…)

Muzej lova i ribolova (Deutsches Jagd- und Fischereimuseum)

Lovi i ribolov. Možda zvuči čudno, ali potpuno je posvećen deci. Tako mogu ući u lisičju jazbinu i tamo se igrati s bebama, proći kroz pećinu, ući u brod… Ali mogu i šetati po isušenom koritu reke, ili gaziti virtuelnu reku dok im ispod nogu plivaju ribe.

Arheološki muzej (Archäologische Staatssamlung)

Presek nemačke prošlosti iz ugla artefakta koji su godinama iskopavani i koji se još uvek iskopavaju. Malo je čudno složena, pa se periodi mešaju, što otežava praćenje. Iako govori o prošlosti, muzej je vrlo moderno uređen. Posebnu atrakciju predstavlja kolekcija koja je postavljena u podu prostorija, pa sve razgledate dok hodate po staklu. Neobično iskustvo. Nema ograničenja u težini posetilaca.

Kapije

Priča o Minhenu počinje u 12. veku, kad je i osnovan, a već u 14. veku grad postaje važan centar (tad ima oko 10.000 stanovnika) kojem su neophodne zaštitne zidine. To, naravno, podrazumeva izgradnju kapija. Na sve četiri strane sveta izgrađena je po jedna.

Tokom osamnaestog veka, stanovništvo Minhena počelo je da raste. Utvrđenje je ometalo dalje širenje grada, pa je 1791. bavarski elektor Karl Teodor odlučio da sruši zid koji je okruživao grad. Ostale su samo kapije. Doduše, ne sve. Severna je srušena.

Tri preostale kapije i dalje služe kao ulaz u Stari grad. Tri kapije zapravo su čvorišta, centralne tačke okupljanja, oko kojih se nalazi sve što vam treba, uključujući i brojna mesta na kojima se može jesti. Tri kapije su polazne tačke za sva naša istraživanja. Takođe, kapije su simboli grada, kao i podsećanja na slavnu prošlost.

Izartor (Isartor)

Izartor je jedina gradska kapija u Minhenu koja i dalje ima svoj originalni glavni toranj. Izgrađena 1337. godine, obnavljana je mnogo puta tokom vekova. Izartor je nekad bio glavni ulaz u grad.

Od 1959. godine, u kulama Izartor smešten je Muzej „Valentin-Karlstadt“. Muzej je osnovan u znak sećanja na komičara i folk pevača Karla Valentina i glumicu i kabare umetnicu Lisl Karlstadt. Karlu Valentinu u čast, satovi na Izartoru i danas otkucavaju – kontra – sat na tornju koji je okrenut prema dolini radi obrnuto, suprotno od standardne kazaljke na satu. Dok se kazaljke na satu kule okrenute prema Izartorplacu (Isartorplatz) pomeraju uobičajeno, one na zapadnoj strani, prema dolini, kreću se u ogledalu. Brojač sata takođe je odštampan obrnuto. Čak je i veliki kancelar Vili Brant konstatovao: „U Bavarskoj stvari funkcionišu drugačije.“

Izartor - Isartor, jedina gradska kapija u Minhenu koja i dalje ima svoj originalni glavni toranj.

Izartor – Isartor, jedina gradska kapija u Minhenu koja i dalje ima svoj originalni glavni toranj.

Karlstor

Karlstor u Stahusu izgrađen je kao deo drugog gradskog utvrđenja u 14. veku. Ako idete kroz Karlstor prema pešačkoj zoni, trebalo bi na trenutak da zastanete i pogledate gore – ispod okruglog luka srednjeg dela, u uglovima se nalaze takozvane okovratne glave, glave slavnih ličnosti iz prošlosti Minhena. Ovde nije reč o gradonačelnicima, doktorima ili vladarima. Na Karlstoru je odata počast posve drugačijim ljudima.

Jozef Sulzbek (1767–1845) bio je svojevremeno poznati narodni pevač i vođa benda. Georg Pranger zvani Prangerl (1745–1820) bio je poslednja dvorska luda Bavarske pod kraljem Maksom I Josifom. Džozef Huber (1763–1829), poznat kao Finessensepperl, bio je čuveni glasnik ljubavnih poruka.

Franc Ksaver Krenkl (1780−1860) bio je trgovac konjima, vlasnik trkačke štale i kočijaš. Priča se da je jednom, prestigavši prestolonaslednika Ludviga u kočiji, što je bilo zabranjeno, izgovorio frazu: „Ako možeš, možeš“ (Wer ko, der ko). Izreka koja je u Bavarskoj postala sinonim za nekog ko je opušten, možda i previše, nekoga ko je pun samopouzdanja.

Posle Drugog svetskog rata, Štahus ili Karlsplac, gde se nalazi ova kapija, bio je najprometniji trg u Evropi. Stvari su postale mirnije kad je njen istočni deo, odmah iza Karlstora, uoči Olimpijskih igara 1972. pretvoren u pešačku zonu Minhena. Ovde počinje najveća trgovačka ulica u gradu. Zapravo, reč je o dve spojene ulice (Kaufinger Straße i Neuhauser Straße) koje vode na trg Marijenplac (Marienplatz).

Karlstor.

Karlstor.

Sendlinger Tor

Naredba za izgradnju Sendlinger kapije stigla je od Ludviga Bavarskog. U periodu između 1285. i 1337. godine podignuto je drugo gradsko utvrđenje, a tad je izgrađena i Sendlinger kapija. Godine 1420. dodate su dve bočne kule.

Dolazak „žive fotografije” u Minhen desio se već 1897. godine. Upravo je Karl Gabrijel prikazao prve filmove u svom Panoptikumu (Nojhauzer štrase), pored ove kapije. Kinematografi su postali atrakcija na narodnim festivalima i vašarima.

Godine 1907. Minhen je već imao šest bioskopa, a do 1913. bilo ih je četrdeset. Godine 1913. ponovo je Karl Gabrijel izgradio prvo reprezentativno pozorište kao prvu zgradu od armiranog betona u Minhenu, i to na Sendlinger tor placu (Sendlinger Tor Platz), ispisujući tako novo poglavlje u istorijskim knjigama grada, ali i u istoriji nemačkog filma. Godine 1913. otvoren je Sendlingertor-Lichtspiele, izvođenjem istorijske drame „Dama od Nila“.

Sendlinger kapija - Sendlinger Tor.

Sendlinger kapija – Sendlinger Tor.

Schwabinger Tor

Četvrta kapija, ona koje je srušena. Švabinger tor (Schwabinger Tor) izgrađen je 1391. godine u blizini sadašnjeg Odeonsplaca (Odeonsplatz). Ova kapija srušena je početkom 19. veka, kako bi se olakšalo širenje grada. Na mestu nekadašnje kapije, 1844. godine izgrađen je Feldhernhale (Feldherrnhalle). Pominjali smo tu građevinu u prvom delu, reč je o kopiji firentinske Lođe dei Lanci (Loggia dei Lanzi).

Oktoberfest

Oktoberfest nam nije zanimljiv događaj. To je, zapravo, veliki vašar. Kao i svaki naš vašar – alkohol, pijani ljudi, liciderska srca, slatkiši, magneti i krigle s motivima festivala, vrteške, parada… Sve smo to videli u Srbiji, i to u raznim varijantama. Razlika je samo u tome što je ovo ogromno. Od 1980. do 2024., nijedne godine nije bilo manje od pet miliona ljudi. Rekord je postavljen 2023., kad je Oktoberfest posetilo 7,2 miliona ljudi. Tokom festivala popije se između pet i sedam miliona litara piva. Godine 2014. postavljen je rekord – posetioci su popili 7,7 miliona litara piva.

Festival se održava samo na jednom mestu, ali u celom gradu se vidi da se nešto dešava. Naime, na svakom koraku, a posebno u javnom prevozu, možete videti mnoštvo ljudi obučenih u tradicionalnu bavarsku nošnju. To je postalo trend, pa su i turisti obučeni kao Bavarci. Šarenilo je potpuno. Gužva je totalna.

Pije se i jede u ogromnim halama. Rezervacije su obavezne. Inače ćete samo stajati i gledati druge ljude kako ispijaju ogromne krigle piva. Sve to izgleda pomalo nadrealno. Žene obučene u šarene haljine. Muškarci u kožnim bermudama teturaju se na putu do toaleta ili izlaza. Trezni smenjuju pijane, turisti slikaju i lome vratove u pokušaju da vide sve što se oko njih dešava, orkestri sviraju bavarsku bleh muziku, konobarice krive kičme pod teretom velikih staklenih krigli… Ali to je Oktoberfest.

Sve je počelo 12. oktobra 1810. godine. Niko tad nije zamišljao festival koji će trajati, eto, dva veka i još deceniju i po, bez namere da se gasi. Sve je počelo jednom svadbom. Nota bene, kod nas tako počinje rat. U ovom slučaju, kraljevskom svadbom. Venčanje princa regenta Ludviga od Bavarske (kasnije kralja Ludviga I) i princeze Tereze od Saks-Hildburghauzena bilo je povod za proslavu. Sve se odigralo na livadi. U to vreme, na periferiji grada. Danas se taj deo zove Terezijenvajs (Theresienwiese), naravno, u nevestinu čast.

Proslava je otvorena trkom konja. Kasnije se sve pretvara u pravi vašar. Godine 1908. stiže iz SAD rolerkoster. Dvadeset godina kasnije, na festivalu izlažu ni manje ni više nego ljude. Oko 200 nesrećnika iz Afrike, Kine i Japana prisustvovalo je festivalu, ali kao izložbeni predmeti, a ne kao pijani subjekti s kriglom u ruci.

Potom stiže i struja. Kad su se 1896. godine upalila svetla u šatoru Šotenhamel, bila je to premijera – šator je prvi put osvetljen električnom energijom. Tu negde bio je i Albert Ajnštajn. Imao je tek 17 godina. Radio je kao šegrt u firmi svog oca – Elektrotechnische Fabrik J. Einstein & Cie. Ajnštajn je uvrtao sijalice u utičnice. I genije nekako mora početi karijeru.

Posle Prvog svetskog rata, samo devet velikih minhenskih pivara smelo je da učestvuje na Oktoberfestu: Lovenbrau, Spatenbrau, Thomasbrau, Pschorrbrau, Hackerbrau, Paulanerbrau, Augustinerbrau, Vagnerbrau i Franziskaner-Leistbrau.

Godine 1952. dodata je državna pivara Hofbrou (otvorena 1589.), a otad Grad sklapa ugovore i s pivarama Augustiner (otvorena 1328. godine), Haker-Pšorbrau (1417.), Lovenbroj (1383.), Paulanerbroj (1634.) i pivarom Spaten (1397.). Gradske vlasti dozvoljavaju samo ovim velikim minhenskim pivarama da isporučuju pivo. Arhitektura 14 velikih festivalskih sala neznatno se promenila od šezdesetih godina prošlog veka. U svakoj ima između 1.900 i 8.450 sedišta.

Nismo pili pivo na festivalu. Samo smo jeli slatkiše i gledali tradicionalno odevene konje. Takođe, slikali smo – na njihov zahtev i njihovim telefonima – turiste obučene u tradicionalnu bavarsku nošnju. Sledeći put i mi moramo nabaviti šarenu odeću. Možda ćemo dobiti pivo ako se utopimo u okolinu…

Inače, dosad nismo probali loše pivo. Pošto ne poznajemo ovdašnja piva, naručujemo i kupujemo nasumično, šta nam dođe pod ruku. I nema greške. A onda smo saznali da se Nemci i danas drže propisa o pravljenju piva iz 1516. Reinheitsgebot ili Zakon o čistoći.

Zakon je važio za sve države Svetog rimskog carstva nemačke narodnosti. Najpoznatija verzija usvojena je u Bavarskoj 1516. godine, a s vremenom je prihvaćena u celoj Nemačkoj. Ostale države nisu se pridržavale tog zakona.

Đavo i anđeo – rat i mir

Minhen je miran grad, nema agresije, nema nervoze, nema ludih vozača… Kad se negde stvori red, niko ne galami, svi se izvinjavaju, svi su ljubazni i predusetljivi. Čak i spomenici pozivaju na mir. Ističemo dva značajna spomenika. Jedan je zlatna statua „Anđeo mira“, a drugi je „Sigestor“ (Siegestor), trolučni spomen-svod, neka vrsta trijumfalne kapije koja tu stoji kao podsetnik na mir.

Neutralnom posmatraču koji, pritom, dolazi iz Srbije moglo bi malo i zasmetati toliko insistiranje na… skoro pa manekenskom miru. Ipak, Srbija je danas divlja i razbarušena zemlja u kojoj se agresija poštuje kao vrhovni gospodar, pa ovaj mir prija.

Ali nešto tu ne štima. Nisu li ti koji pozivaju na mir i samo mir potomci slavnih germanskih plemena, i nije li upravo Minhen bio mesto koje je Hitler odredio za svoj ubilački pohod na svet? Možda se baš zato insistira na miru, kako bi se pokazalo da slavna prošlost nije ideal za budućnost. Eto jedne dobre lekcije za nas.

Spomenik mira, zlatna statua anđela, u stvari je replika Nike od Paioniosa, boginje pobede, vojne pobede. Spomenik (stub i figura), visok 38 metara, može se videti izdaleka. Ceo kompleks izgrađen je četvrt veka nakon francusko-pruskog rata 1870/71. godine.

Sam „Anđeo mira“, visok šest metara, u desnoj ruci drži maslinovu grančicu kao simbol mira, a u levoj paladion, sliku boginje Atine, koja predstavlja boj i mudrost.

Oko stuba je izgrađen mali hram. Tu su prikazani portreti kancelara Ota fon Bizmarka i pruskog maršala Moltkea, kao i još nekoliko pruskih i bavarskih generala. U holu hrama nalaze se zlatni mozaici koji predstavljaju koncepte rata i mira, pobede i kulture.

Sigestor, drugi spomenik, posvećen je slavi bavarske vojske. Impozantan spomenik (visok 21, širok 24 i dubok 12 metara) transformisan je u nešto što je nazvano „podsetnik na mir“. To se dogodilo nakon restauracije, posle Drugog svetskog rata.

Novi natpis na poleđini glasi: „Posvećeni pobedi, uništeni ratom, pozivaju na mir“.

Izgleda da je taj prelaz s militarizma na pacifizam preplavio društvo, da nije samo deklarativan. Naravno, ne znamo mogu li se stari duhovi probuditi, pa se ta mogućnost ne sme olako odbaciti. Zasad nema indicija da se ide u tom smeru.

Nemci se nisu odrekli tradicije, niti su izgubili vezu s prošlošću, i pored velikih grehova. Nekoliko puta poniženi i teško bombardovani, Nemci su i danas dežurni krivci, što se lako može proveriti – samo ovlaš pregledajte dokumentarne kanale na kablovskoj. Ipak, u svemu je pronađen balans. Društvo nije propalo.

Nemci su uspeli da stvore neku vrstu filtera – nisu se svega odrekli, nisu sve uzeli. Drugi rečima, ono što nije dobro ostavljano je tamo gde mu je mesto. Dok se na dobrom dodatno radilo. Potom su sve detaljno dokumentovali. Kako dobro, tako i loše.

Sve je, dakle, napisano (rečeno, poručeno), samo što nema ko da čita.

Galerija slika

Leposava Rašković i Dragan Stojanović

Foto: Dragan Stojanović

Kraj serijala o Minhenu.

TEMA: Putopisi

Pogledajte i druge Lava LAB tekstove ovde.