Peter Handke čekao je devojku u kafiću, ona je kasnila; njega je ubijala nervoza, po svemu sudeći, devojka neće ni doći… Legenda kaže da se pisac toliko iznervirao da je seo i napisao dramu. Ispostaviće se, legendarnu dramu „Vređanje publike“. U nekim prevodima naslov glasi „Psovanje publike“. Očigledna provokacija nije odbila publiku. Ljudi su išli u pozorište, iako je najavljeno da će biti vređani ili da će ih neko psovati. Išli su da vide nešto drugo, nešto novo, nešto nepoznato… Publici se nije podilazilo, već su umetnici pokušavali da ih uključe u tumačenje dela, kao ravnopravne aktere, da ih nateraju da izađu iz zone komfora. To je, na kraju, jedan od važnih zadataka umetnosti.
A onda su umetnici gurnuti u stranu. Palicu su preuzele velike kompanije, pre svega, tehnološki divovi. Umesto da uvrede publiku, oni su počeli da je mole. To je postao nov standard. Moljenje publike je obavezno; ne možete biti uspešni ako ne molite, kumite i preklinjete. Teško da možete pogledati nešto a da vas autori pritom ne zamole da im nešto date, nešto što vas ne košta, nešto sitno, nešto što mu mnogo znači. Znate ono – lajk, šer, subskrajb…
Radikalna verzija kaže da je publika postala autor. Publika se pita šta će se proizvoditi. Kompanije pitaju konzumente (publika je možda prejaka reč) šta bi hteli da slušaju, gledaju, čitaju, a onda oni bičem teraju talentovane osobe da urade to što je masa naručila. Zatim oni, za dobre pare, to i naprave; istina, malo se odriču integriteta, ali tako je kako je, šta da se radi… Kad menadžeri – ili kako se već zovu, možda je bolje koristiti dehumanizovani i depersonalizovani termin „kompanije“ – svima koji već slušaju, gledaju, čitaju… ponude ono što su „sami“ tražili.
Tako se stvaraju zombirane mase konzumenata. To se ne radi da bi se postigao neki viši cilj; nema zavere, objašnjenje je vrlo jednostavno – tako se najlakše i najbrže zarađuju pare. Kad kapitalizam jednom smisli uspešan obrazac, neće ga se odreći iz etičkih razloga ili, ne daj bože, nekog tamo javnog interesa.
Umetnost je donedavno igrala važnu društvenu ulogu u razbijanju mase. Umetnost je pomagala da u društvu bude sve više individualaca. Umetnost je subverzivna, umetnost parodira stvarnost…
Ne više. Umetnost koja obavlja tu društvenu funkciju i dalje postoji, ali na dalekim marginama, bez ikakve šanse da utiče na glavne društvene tokove.
Dominacija marketinga (ispostavlja se da je marketing važniji od proizvoda ili usluge koju hoće da proda) naterala je sve da se prilagode; praktično je stvorena zmija koja same sebi grize rep – perpetuum mobile. Formula je jednostavna: prvo bombardujemo publiku (u toj fazi još uvek imamo publiku) – koja s vremenom najpre otupi od bombi koje je pogađaju, pa ih prigrli – zatim pitamo konzumente šta bi hteli da konzumiraju, a oni odgovore da žele još bombardovanja, jer samo za to znaju. Tad se krug zatvara, jer kompanije kažu – dajemo im to što hoće.
Tu je još jedna iluzija – da količina donosi kvalitet. Konzumenti dobijaju gomilu novog sadržaja, i to na osnovu svojih preferencija. Međutim, taj sadržaj je nov samo po datumu pakovanja. Ako se malo udubite, shvatićete da dobijaju isto u velikim količinama.
Tako je stvoren sistem koji obesmišljava same postavke društva i ulogu umetnosti u društvu.
Posledice su već vidljive. Još jednom naglašavam: najgore od svega jeste to što je sve urađeno da bi se zaradilo još para.
Hana Arent u knjizi „Conditio humana“ piše o izolaciji pod tiranima, fenomenu koji nam može objasniti šta se dešava danas. Iako tad nije bilo ničega o čemu govorimo, Arent je uspela da razume čoveka. Tehnologija se može razvijati brzinom svetlosti, ali čovek ne može.
− Monteskje je shvatio da je izrazita karakteristika tiranije to što počiva na izolaciji – na izolovanju tiranina od njegovih podanika, i izolovanju podanika jednih od drugih, i to zbog straha i sumnjičavosti koje osećaju jedni prema drugima, objašnjava Arent.
Potom objašnjava da tiranija protivreči suštinskom ljudskom uslovu pluralnosti, činjenju i govorenju zajedno.
– …to jest onome što je uslov za svaki oblik političke organizacije. Tiranija onemogućava razvoj moći, ne samo u pojedinačnom segmentu već u čitavom javnom prostoru; ona, drugima rečima, generiše nemoć onako prirodno kao što duge političke zajednice generišu moć.
Potom kaže još i ovo:
− Ako ljudi ne govore o svetu, i ako on nije njihova kuća, svet nije ljudski veštački svet, nego je samo hrpa nepovezanih stvari kojoj svaka izolovana individua može slobodno dodati još poneki predmet; bez ljudskog veštačkog sveta koji im pruža dom, ljudske stvari bile bi samo plutanje, bile bi neplodne i tašte kao što su lutanja nomadskih plemena.
U ovom slučaju tirani bi mogli biti vlasnici tehnoloških džinova. Možemo reći da je tiranin sam kapitalizam ili novac. To trojstvo čini neraskidivu celinu.
Konzumenti sadržaja na digitalnim platformama savršeno su opisani u knjizi „Conditio humana“. Oni su izolovani i sumnjičavi jedni prema drugima; tu nema pluralnosti, oni ne govore i ne čine ništa zajedno. Tako generišu nemoć. Drugim rečima, nema političke zajednice. Umesto politički svesnih ljudi, mi imamo neplodna i tašta nomadska plemena koja lutaju bespućima interneta. Da sve bude još gore, to su plemena koja lutaju a da nisu ni dupetom mrdnula. Da nije tužno, bilo bi očajno.