Snimana pred publikom, serija dopušta sebi ono što druge brižljivo skrivaju. Glumci zaboravljaju tekst, ponekad pucaju od smeha usred scene, a publika uživo postaje saučesnik tog haotičnog, ali iskreno zabavnog iskustva. To joj daje posebnu energiju, onu koja se retko nalazi u televizijskim komedijama.
I dok kritičari već godinama mršte obrve i proglašavaju seriju „jeftinom“ ili „sramotom britanskog humora“, milioni gledalaca iznova biraju da se vraćaju Agnes i njenoj porodici. Jer na kraju dana, „Dečaci gospođe Braun“ nije tu da impresionira – već da nasmeje. A to joj, priznaću bez dvoumljenja, savršeno polazi za rukom.
Od radija do TV fenomena
Sve je zapravo krenulo davne 1992. godine, kada je Brendan O’Carroll stvorio lik Agnes Brown za kratki radio skeč na RTÉ 2 FM. Ironija je da Agnes uopšte nije trebalo da igra on – uloga je bila namenjena ženi, ali kako je glumica otkazala u poslednjem trenutku, Brendan je uskočio da „spasi stvar“. I tako je, sasvim slučajno, muškarac u haljini i sa oštrim jezikom postao zaštitno lice jedne od najneobičnijih komedija našeg vremena.
Radio skečevi su brzo stekli popularnost, a O’Carroll je lik dalje razvio kroz seriju knjiga, među kojima su najpoznatije The Mammy, The Chisellers i The Granny. Knjige su proširile svet porodice Brown i dale likovima dubinu koju će kasnije preuzeti i pozornica. Upravo na osnovu romana The Mammy snimljen je 1999. godine film Agnes Browne, sa Anđelikom Hjuston u glavnoj ulozi, što je bio prvi veliki proboj priče izvan radija i književnosti.
Nakon toga, O’Carroll je odlučio da Agnes prebaci i na daske koje život znače. Pozorišne predstave širom Irske i Velike Britanije bile su rasprodate, a publika je sve više tražila još. Posebna čar bila je u tome što su u glumačkoj postavi sve češće bili članovi njegove porodice, što je dodatno naglašavalo osećaj bliskosti i topline.
Tek 2011. godine „Mrs. Brown’s Boys“ stiže na televiziju, kao zajednički projekat RTÉ i BBC-ja. I tu nastaje fenomen – sitkom koji ne liči ni na jedan drugi, sa sve publikom u studiju, glumcima koji se smeju sopstvenim greškama i Agnes koja, bez dlake na jeziku, gospodari scenom.
Porodični biznis: kada uloge preuzmu supruga, deca i rodbina
Jedna od najzanimljivijih stvari kod „Mrs. Brown’s Boys“ jeste što gledate pravu porodicu kako glumi – i to bukvalno. Brendan O’Carroll je ulogu Agnes zadržao za sebe, ali ostatak postave čine njegova supruga Jennifer Gibney (igra ćerku Cathy), njegova deca, sestra, pa čak i snaje, ali su tu i prijatelji iz davnina. Publika je tako dobila seriju u kojoj porodična hemija nije odglumljena – ona je stvarna.
To se vidi u svakoj sceni. Kada se glumci međusobno zadirkuju ili krenu da se smeju greškama, oseća se da je to smeh ljudi koji zajedno ručaju posle snimanja i dele život, a ne samo kolege sa seta. Upravo ta porodična atmosfera čini da čak i najluđi i najnepristojni trenutak ostane topao i nekako „domaći“.
Taj osećaj bliskosti vidi se u njihovim međusobnim pogledima, u neplaniranim osmesima i u tome kako jedan drugome „pomažu“ da izvuku scenu kada neko zaboravi tekst. To nije hladna, uvežbana gluma, već pravo porodično zezanje koje se prenosi s ekrana na publiku.
Zbog toga je serija često opisivana kao „porodični biznis“ – Brendan nije samo glavni glumac, već i scenarista, producent i spiritus movens svega. Njegova vizija je jednostavna: okupiti svoje najbliže i napraviti humor koji će publiku podsećati na njihove sopstvene porodice, samo sa malo više psovki i mnogo više smeha.
Zašto muškarac glumi Agnes Brown?
Na prvi pogled, najveći „šok“ za nove gledaoce je to što Agnes Brown nije žena, već muškarac u haljini. I skoro će se svako prvo setiti filma Mrs. Doubtfire i genijalnog glumca Robina Vilijamsa. Ali, zašto baš tako? Odgovor je zapravo jednostavan i pomalo komičan – prvobitno je Agnes trebalo da glumi žena, ali kada je glumica odustala u poslednjem trenutku, Brendan O’Carroll je obukao haljinu i rešio da iznese lik sam. Publika je reagovala fantastično, i od tog trenutka Agnes više nikada nije mogla da bude bilo ko drugi.
Naravno, tu je i duga tradicija u britanskom i irskom humoru – „drag“ likovi, muškarci koji glume matrijarhe ili karikaturalne ženske likove, deo su komičarske kulture decenijama. Ali O’Carroll je tome dodao nešto svoje: Agnes nije samo maskota za šalu, već lik pun karaktera, emocija i topline. Ona je istovremeno urnebesna i nepristojna, ali i brižna majka koja sve svoje odluke donosi iz ljubavi prema deci, čak i kada to ne ispadne najbolje.
Agnes je sve ono što zamišljamo da bi „tipična irska mama“ mogla biti – znatiželjna, bučna, puna psovki, ali beskrajno brižna. Da je glumila žena, verovatno bi lik otišao u pravcu klišea ili melodrame. O’Carroll ga je svojim glumljenjem izvukao na ivicu apsurda i baš tu ga učinio briljantnim.
Osim toga, Agnes nije drag queen lik niti parodija na žene – ona je omaž majci, karikatura iz ljubavi i zahvalnosti, a ne ruganja. I zato publika u njoj vidi i sebe i svoje majke, bake, tetke – a sve to kroz mušku masku koja ističe humor.
Ta kombinacija karikature i stvarnog života stvorila je jedan od najprepoznatljivijih sitkom likova današnjice. Brendan u haljini nije trik – on je srce serije.
Publika u studiju i greške koje postaju deo šoua
Jedan od najposebnijih elemenata „Dečaci gospođe Braun“ jeste način na koji je snimana – pred pravom publikom u studiju. To samo po sebi nije neuobičajeno, jer su mnogi sitkomi snimani na taj način. Ali razlika je u tome što je Brendan O’Carroll odlučio da ne sakriva greške. Naprotiv, on ih je pretvarao u deo serije.
Ako neko zaboravi tekst, promaši repliku ili se sam O’Carroll slomi od smeha, scena se ne prekida. Glumci pokušavaju da se izvuku iz situacije, često improvizuju, a publika sve to nagrađuje ovacijama. Rezultat je serija koja više liči na pozorišnu predstavu nego na ispoliran TV proizvod. Gledaoci kod kuće imaju osećaj da su deo tog trenutka, svesni da ono što gledaju nije „savršeno“, već autentično i neponovljivo.
Brendan i ostatak ekipe nikada nisu bežali od greške – naprotiv, pravili su je delom šale. Kad se neko zbuni, Agnes će to prokomentarisati i publika će se raspasti od smeha. Time je srušen zid između glumaca i gledalaca: svi postaju deo istog trenutka.
Da budem iskrena, retko sam viđala ovako nešto u drugim serijama. Sitkomi poput „Prijatelja“ ili „Štrebera“ snimani su pred publikom, ali greške su se rezale i popravljale i za finalnu verziju dobijamo ispeglanu epizodu. Kod „Dečaka gospođe Braun“ greška postaje šlag na torti. I možda baš zato osećaj autentičnosti nikada ne nestaje.
Irski humor i akcenat začinjen psovkama
Ne može se pričati o „Dečacima gospođe Braun“ bez da se spomene irski humor. To je ona vrsta humora koja ne mari za granice pristojnosti, ali nikad ne ide preko mere da postane uvredljiva. „Feck off“ je postao svojevrsni zaštitni znak – psovka koja zvuči kao psovka, ali zapravo nije. To je kompromis koji publiku širom sveta tera u smeh, a televizijskim standardima daje prostora da progleda kroz prste.
Poseban začin donosi i irski akcenat. Da, možda nije uvek lako pohvatati svaku reč, ali upravo to daje šarm. Taj akcenat nosi melodičnost, toplinu i neku vrstu neposrednosti koja ne bi bila ista da je serija snimana, recimo, britanskim standardnim izgovorom.
Kombinacija psovki, akcenta i situacione komedije pravi je recept za humor koji ostaje autentičan i duboko ukorenjen u irskoj kulturi – a opet univerzalan da ga svako razume.
Zašto kritičari mrze, a publika obožava?
Ovo je gotovo paradoks. Dok većina kritičara seriju proglašava vulgarnom, jeftinom i predvidljivom, publika je obasipa ljubavlju. Epizode privlače milione gledalaca, a božićni specijali koji se i dalje redovno snimaju uredno obaraju rekorde gledanosti.
Zašto? Odgovor je jednostavan: publika traži iskren smeh. „Dečaci gospođe Braun“ možda nije sofisticirana satira, ali je iskrena, glasna i ne pretvara se da je nešto drugo. U svetu gde mnoge komedije pokušavaju da budu „pametnije i savršenije nego što jesu“, ova serija pruža ono što obećava – pola sata bezbrižnog smeha.
Publika oseća tu energiju, oseća toplinu, i upravo zato vraća ljubav. Kritičari mogu da pišu šta hoće, ali milioni ljudi iz godine u godinu potvrđuju da je Agnes Brown njihova omiljena TV mama.
Mrs. Brown i na filmu
Malo ko zna da je Agnes Brown prvi put stigla na veliko platno još 1999. godine u filmu Agnes Browne. Film je zasnovan na knjizi Brendana O’Carrolla The Mammy, ali nije bio klasična komedija kakvu danas povezujemo sa serijom. Režiju je potpisala Anjelica Huston, koja je ujedno igrala i glavnu ulogu. Priča je bila smeštena u Dablin šezdesetih godina i pratila je udovicu Agnes Browne, ženu koja uz sedmoro dece pokušava da preživi svakodnevicu, da se izbori sa dugovima i da zadrži malo radosti u životu. Humor je postojao, ali isprepletan s dramom i emotivnim trenucima – potpuno drugačiji ton od kasnijih urnebesnih scena koje su proslavile lik na televiziji.
Tek kasnije, kada je serija „Mrs. Brown’s Boys“ postala pravi fenomen, lik je dobio novu dimenziju kroz film „Mrs. Brown’s Boys D’Movie“ (2014). Ovaj put Brendan O’Carroll je u punom kostimu i perici doneo Agnes na veliko platno baš onakvu kakvu je publika obožavala u seriji – bučnu, duhovitu i potpuno bez filtera. Kritičari su, očekivano, ponovo bili nemilosrdni, ali publika je nagradila film velikim interesovanjem i smehom u bioskopima.
Razlika između ova dva filmska pokušaja pokazuje i kako je lik Agnes evoluirao. Od dramatične udovice u dablinškoj radničkoj četvrti, preko karikaturalne sitcom majke, pa do globalnog simbola irskog humora – Agnes Brown je dokaz da jedan lik može da preživi različite interpretacije i da pronađe put do srca publike na više načina.
Za kraj – šta ostaje posle smeha?
Kada se sve sabere, „Mrs. Brown’s Boys“ je mnogo više od obične komedije. To je serija koja nas podseća da smeh ne mora biti savršen, da greške mogu biti deo čarolije i da porodica – bilo prava, bilo fiktivna – nosi najveću snagu.
Ono što ostaje posle svake epizode nije samo set šala, već osećaj topline. Agnes Brown nas podseća da se iza svake psovke krije ljubav, iza svakog vikanja briga, i iza svake nesavršenosti – ljudskost.
I zato, možda kritičari nikada neće priznati da serija ima vrednost, ali publika zna istinu: Agnes Brown je deo porodice, a kad se jednom ušeta u naš dom, teško je pustiti je da ode.
Now, feck off.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.