Kolumne koje slede zamišljene su kao svojevrsni dijalog. Zamisao je da dvojica prijatelja, ideološki na suprotnim stranama, ispisuju svoja promišljanja o društvu, politici, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ideja je da se na jednom mestu mogu pročitati suprotstavljena mišljenja. Dijalog je, u bilo kojoj formi, u današnjoj Srbiji retka životinja, pred izumiranjem.

Na istoku stare priče…

11. 10. 2024. | Kolumne, Tekstovi

Nisam neki fan svetske (geo)politike… ne razumem se previše, a iskren da budem, ništa što bi se moglo smatrati relevantnim za bilo kakav racionalan sud, naprosto ne znam…

Znam šta kažu jedni, ili pak drugi, a posebno znam da to što pričaju, nema nikakve veze sa istinom! Ni činjenično, a posebno u odnosu na motive sukoba… Znam i da slike koje gledamo (bilo pokretne, bilo samo fotografije) takođe nisu “suva” istina, već selektivni prikaz nečije (odnosno svačije) medijske kampanje… Bar toliko nas je naučio život na ovim “prostorima”…  

Nisam baš ni fan rata. Nikakvog, ali posebno ne volim “velike” ratove. To ne znači da ovi mali mogu da “prođu”, više sam hteo da kažem da me manje plaše… jbg, uvek ih je bilo i uvek će ih biti… Sad, but true…

Čini se da je vrag odneo šalu i da se ozbiljno komplikuje… Baš ozbiljno….

Za razliku od Ukrajine, gde se nuklearna kataklizma sporadično pominje i to više kao folklorni momenat (da ne kažem kurčenje), ovi na bliskom istoku se baš i ne šale (da ne kažem kurče)!

Opet, bez želje da zauzmem stranu (u smislu kriv-nije kriv, u pravu-nije u pravu), čini se, da za razliku od (najvećim delom) konvencionalnog rata u Ukrajini, gde su civilne žrtve ogromne, ali ipak ne primarne, već su vezane za jasne vojne akcije i ciljeve (tzv. kolateralna šteta), bliskoistočni sukob gotovo da ne pravi razliku između vojnih i civilnih ciljeva. Takođe, za razliku od Ukrajine u kojoj postoje kakva-takva pravila ratovanja, čini se da je bliski istok spreman da pređe (ili je već prešao?) granicu!

Potpuno je nebitno ko je počeo, kako je počelo, kako se desilo, pa na kraju i šta se zaista desilo… Postoje stvari koje se naprosto ne rade! Ne puca se po civilima, ne podmeću se bombe, ne gađaju se bolnice, ne bodu se ljudi po ulicama… Ne proglašava se Generalni sekretar Ujedinjenih Nacija personom non grata! Ne zabranjuje mu se ulazak u zemlju! Slagali se vi sa njim, ili ne, to se naprosto ne radi!

Ne obećava se odmazda po nuklearnim postrojenjima protivnika, ma koliko razoran (ali ipak konvencionalan) napad bio sa njegove strane (a posebno se ne preti nuklearnom odmazdom, ako tvrdiš da si u najvećem delu sprečio, odnosno neutralisao taj napad).  Ne radi se, jbg… U Ukrajini su padali projektili po Zaporoškoj nuklearnoj elektrani (svejedno je ko ju je gađao), ali i jedna i druga strana (već sam rekao da ne verujem nikome) su osuđivale takve akcije i jasno ukazivale na moguću nuklearnu katastrofu! I na kraju je prestalo… Bar po Zaporoškoj nuklearki…

Eventualna upotreba nuklearnog oružja u Ukrajinskom ratu, služi kao tačka odvraćanja, odnosno pretnja zarad sprečavanja (?!?) buduće (željene, ili neželjene) eskalacije sukoba i to ne prema drugoj zaraćenoj strani (Ukrajincima se ne preti nuklearnim arsenalom), već prema mogućem trećem učesniku (NATO-u).

Na Bliskom istoku, nuklearna katastrofa je izvesna reakcija, na već preduzete korake… Još pitali Amere da l’ se slažu…

Razlika je ogromna…

Podsetiću, Izrael poseduje nuklearno oružje, a Iran je ovladao nuklearnom tehnologijom … Tvrde da još nemaju bombu, ali… I Izrael i Iran imaju nuklearne elektrane, pa sve i da nemaju nuklearnu bombu, dođe mu na isto… Jedna ozbiljna balistička raketa i jedan ludak koji će je ispaliti! A tamo ih ima… na sve strane… 

Interesantno je i da im je ta religijsko-apokaliptična priča skoro pa ista! I Jevreji i Šiiti veruju da se bije poslednji rat… Da će u tom (ovom?) poslednjem ratu biti srušena Al Aksa… A onda, da l’ se gradi treći hram, pa po Zogaru, Mešijah počinje sveti rat,  il’ počinje rat protiv vojski Dadžala, nije mnogo bitno… Bitno je da veruju u konačnost pobede! A to uverenje sigurno ne uliva nadu…

Čak i da ne bude nuklearne eskalacije na Bliskom istoku, rizik po svetski mir je daleko veći od ukrajinskog sukoba… Izrael na Kipru ima isturenu vojnu bazu… Čini se (bar ovako sa strane, bez insajderskih informacija i geopolitičkog znanja) da se već duže vremena Turska pokušava uvući u bliskoistočni sukob (setite se Sirije, pa Islamskog proleća).  Istini za volju i Turci vole da se mešaju (ovo sa Kurdima nije baš naivno, love ih k’o zečeve)…

Ako i jedan jedini avion iz kiparske baze bude dejstvovao na Bliskom istoku, učiniće celu bazu legitimnim vojnim ciljem. A Huti, Hamas, pa i ostala “braća” samo čekaju povod… Zamislite bilo šta na Kipru… Turska je sigurno u ratu! Kipar bez Grka ne može da prođe… A onda je ceo NATO u problemu!

Eeeee, ali tu nije kraj, u stvari tek tu je kvaka, odnosno tek tu kreće igrica…

Nisam ja ni fan NATO-a, ali ako je NATO zauzet sa bilo kakvim ozbiljnijim sukobom, postoji li bolja prilika da Kina krene sa “rešavanjem” tajvanskog pitanja? I šta će na to da kažu Japan i Južna Koreja? A šta Severna?

Indija ima velikih problema sa Pakistanom i Bangladešom… A Pakistan je nuklearna sila…

No kao što već rekoh, ne samo da nisam fan, nego o svemu ovom baš ništa ne znam!

Ne volim ni da mislim o tom… ali bojim se…

Boško Orlić

Pogledajte i druge Lava LAB kolumne ovde.