Gaudijeva monumentalna epohalna crkva Sagrada familija u Barseloni neponovljivo je delo, jedinstveno ne samo gotskom formom nego i fantazmagoričnom sadržinom. Po njenoj spoljašnjosti, između scena iz života Hrista i Bogorodice, gamižu i pužu, skaču i trče bezbrojne životinje; cveta, lista i grana se stvarna i izmišljena flora; pa ipak sve je skladno kao da je načinjeno božjom rukom.
Toliko je mnogo figura, toliko su raznovrsne po sebi i po međusobnim odnosima da su jedino mogle da nastanu u snovima i halucinacijama. Visoko su pa ne možemo dovoljno da im se približimo da bismo videli da li su stvarno kamene ili im je udahnut život, ali dok prizemni stojimo izvinutih vratova, čini se da se kreću.
Pokretne slike
Ako bi režiser hteo da napravi svoju živu crkvu ala Gaudi, bilo bi mu mnogo lakše jer filmovi nisu ništa drugo nego pokretne slike. Nema sumnje da je Katalonac u poslednjih sto godina inspirisao mnoge umetnike, pa ipak, malo koji slikar i filmadžija uspeo je da mu se približi, a kamoli vajar ili arhitekta. Od bezbroj naoko nespojivih elemenata napraviti skladnu celinu, to je bio cilj Gaudija u Sagrada familiji, to je misao vodilja filma Emira Kusturice „Na mliječnom putu”.
Gledajući tako, i crkva i film su na Mlečnom putu univerzalnosti simbolički zatvoreni i stoga, paradoksalno, površnim gledaocima jasni do banalnosti, a zapravo suštinski nedostupni. Drugim rečima, savršeno funkcionišu na dva nivoa – za obrazovane i neobrazovane, protiv čega se umetnost nikad nije bunila. Ako je ne razumete, ne pitajte se šta je s umetnikom, već šta je s vama.
LJUBAVNI ZAPLET
Na početku filma, kao u kakvoj starozvetnoj priči, životinje su u prvom planu. Guske, kokoške, pčele, magarac, soko… Da li su toliko izdresirane ili se radi o mesecima snimanja, tek one – glume. Plešu, čude se, ljubomorne su… I deluju uverljivo kao u dokumentarcima Oaza i Opstanak.
„Na mliječnom putu”, s malim m, pošto se radnja odvija na putu kojim ide glavni junak mlekadžija, negde u istočnoj Hercegovini, jeste ljubavni film. Kostina (Emir Kusturica) ljubav je Nevjesta (Monika Beluči), polu-Italijanka, polu-Srpkinja, koja iz Republike Srpske Krajine beži od ostavljenog engleskog generala. Zaplet nastaje kad mnogo mlađa Milena (Sloboda Mićalović) najavi već za subotu venčanje s Kostom i povratak brata ratnika (Miki Manojlović) iz Avganistana, za koga je spremila Nevjestu.
O ČEMU SE TU RADI?
Priča zvuči dosta fantastično, ali tako je u filmovima s nadrealnim elementima. Zbog toga vidimo kako veliki železnički sat napada ljude, ništa manju zmiju koja pije mleko, preterane veštine gimnastičarke Milene i na kraju mnogo eksplodirajućih ovaca. Ako pomislite da je nešto od toga nesuvislo ili nepotrebno, grdno se varate. To što neko teže, a neko lakše probija filmske šifre, stvarno nije Kusturičin problem. Prkoseći latinskoj sentenci, on baca bisere, a svinje moraju da se same snalaze ili da nekog pitaju – o čemu se tu zapravo radi?
S četiri osnovna elementa grčke misli – vatrom, zemljom, vazduhom i vodom, kojima se objašnjava struktura prirode, Kusturica se igra kao s prirodnim okruženjem. Pošto su ga dosad uvek vezivali za reke i nebo, ovim filmom najavljenim i kao testamentarnim, dodao je i spaljenu kamenu zemlju. I preko toga, kao što su to radili prvi hrišćani, nadvio Hristove simbole. Time je zaokružio ovaj film, time je zaokružio opus.
NEPRILAGOĐENA MONIKA
Sloboda Mićalović je maestralna, potpuno drugačija nego u ulogama lutkica koje obično igra. Treba vam vremena da shvatite da prvi kadrovi nisu slučajnost i da će tako dobra ostati do kraja. Glumački je sve bacila u zasenak, iako se ne može poreći da je Miki Manojlović standardno čvrst. Kako bi lepo bilo bar približno pohvalno se izraziti i o Moniki Beluči, ali nju je jezička barijera toliko sputala da su joj siromašne ostale i gestikulacije i izrazi lica. Vedra ali zbunjena, temperamentom neprilagođena, ostala je čak i u svojoj završnoj sceni kad gine u zmijskom zagrljaju.
Ako je režiser Emir Kusturica zadovoljan glavnim junakom koga igra Emir Kusturica, onda prigovara nema, pogotovo što niko drugi ne bi mogao da odigra njegovu alternativnu autobiografsku ulogu. Međutim, neuporedivo bolje snašao se u završnom delu kad je, ožalošćen zbog smrti voljene, navukao mantiju i pustio bradu, nego dok kao civil glatko izbrijan manevriše između dve žene i dve linije fronta.
DOBRI I LOŠI MOMCI
Muziku u Kustinim filmovima uvek su radili domaći autori, a ovaj put – kućni. Sin Stribor nije dobio posao po protekciji, već po tome što je stvorio zvučnu podlogu dostojnu filma, možda čak i više od toga.
Mada se radnja filma dešava uoči potpisivanja Dejtonskog sporazuma, iako se tri suprotstavljene strane tuku iz svih oružja, jasno je da rat devedesetih Kusturica ne vidi kao autohtono balkansko nasleđe, već kao uvezeno zlo sa Zapada. Domaći odrpani ratnici iza kamenih zidova u toj igri su statisti i dobri momci, dok loši momci dolaze sa supermodernim helikopterom i u crnim uniformama nepoznatih oznaka. Oni ubijaju, pale i progone, zbog njih strada Kostina ljubav.
Dok je kao lagani kritičar socijalizma Kusta bio miljenik Zapada, nagrade s najvećih festivala redovno su stizale, a otkako se druži s Putinom, postao je persona non grata, manje-više. Američke i engleske kritike uglavnom su sasekle „Na mliječnom putu” kao pretrpan, razvučen i neuverljiv film. U svakom slučaju, nije ni rađen za američko tržište niti liči na blokbaster, ali Kusturica ipak nije odoleo, koliko god da grmi po holivudskoj produkciji, da iskoristi njegov derivat film potere za drugi deo svog ostvarenja. Tad se setio i one priče iz osnovne škole, kako su navodno stari Sloveni pred moćnijim neprijateljima skakali u vodu i disali pomoću trske dok opasnost ne prođe.
CITATI I AUTOCITAT
Kad je već reč o jednom od poslednjih, ako ne i poslednjem Kustinom filmu, bar sudeći po izvesnim najavama, dozvolio je sebi i da kroz citate zahvali svim autorima koje je voleo. Lako se prepoznaju Hajrudin Krvavac, Serđo Leone, Srđan Dragojević, italijanski neorealisti… Puna dva sata i deset minuta nije škrtario ni s autocitatima, videćete perje, haljinu u reci i mnogo toga još, ali uvek tačno gde treba. I usred haosa, dok glavni junaci beže za poterom, kad se čini da je sve gotovo, u biblijskoj sceni dostojnoj Sesila B. Demila na svet dolazi jagnje i naveštava spas.
MUČENIČKI RAD
Kusturica je film završavao tri godine i prosto se vidi koliko je mučenički radio na njemu. Uostalom, to je i sam pokazao u jednoj od najupečatljivijih scena, kad raširenih ruku drži dva lonca iznad glava junakinja i ne da da kisnu, a još pri tome i sam na glavi ima improvizovano pokrivalo. Njih dve prenete su u bolnicu s ranama na rukama, naravno, svaka s jednom jer ipak su žene. Tako otvorene asocijacije na Hristove muke ujedno su i definitivna poruka zemljacima u Sarajevu da ne razglabaju više o njegovoj konfesiji, koja je ionako zapečaćena na kraju filma kad Kosta postaje pravoslavni monah. Uostalom, Kusta ili Kosta, kakva je razlika?
Miloš Dukić
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.