Prenosimo s bratskog portala iz Splita Kinoljubac. Originalni tekst objavljen je ovde. Oprema redakcijska.

Kolika je moć filma? Iskreno, nikad nisam pretjerano razmišljao o tome, sve dok na jednoj press konferenciji u Cannesu, za vrijeme predstavljanja filma “Nemilosrdni gadovi”, jedna novinarka nije postavila redatelju Quentinu Tarantinu iduće pitanje: „Kakav je bio za vas osjećaj, posebice kao velikog kino filmofila, pisati kraj filma u kojem kino bude spaljeno do temelja?“.

Odgovor koji je uslijedio i više je nego simboličan : „Da, naravno da mi to nije bilo lako pisati, jer kino je za mene svetinja i sama pomisao na takvo nešto, pa čak i kada se radi o filmu, poprilično je uznemirujuća. Ali znate što je još uznemirujuće? Rat! Ne postoji gora stvar od rata, uništavanja i razaranja, i jedini način na koji sam se ja u svojoj glavi mogao i želio boriti protiv tog zla, bila je upravo moć i snaga kina. I na kraju je baš ta moć i baš ta snaga srušila nacizam i fašizam. Ima li bolje stvari od demonstracije moći filmske umjetnosti? Za mene ne postoji. I upravo sam iz tog razloga izabrao takav kraj filma.”

Uistinu, film je moć, baš kao i svaka umjetnost, veća i snažnija od bilo kojeg zla. Zamislite samo život bez umjetnosti, život bez knjiga, glazbe, filmova, slikarstva. Vjerujem da su mnogi od vas, dragi čitatelji, imali puno ljepših, i nadam se malo manje ružnih perioda u životu. Siguran sam da vam je u tim trenucima upravo umjetnost najviše pomogla da se osjećate više sretnim, odnosno malo manje tužnima. Da, reći će neki, ali to je samo film, to je samo pjesma ili to je samo knjiga. Da, to su oni ljudi koji će vas uvjeravati kako to nije stvaran život, puka fikcija. Ma, jebite se s tim svojim “samo”, jer to “samo” za nekoga je sve, i puno više od toga. Na svom vlastitom primjeru sam se uvjerio koliko je uvjeravanje takvih duhom siromašnih ljudi zapravo ništavno, jadno i prazno. Naprosto, kod mene nikada nisu imali šanse, iako nije bilo lako izdržati svakodnevne priče kako je njihovo ništa zapravo sve. Ne, nije, niti će ikada biti.

Vječne uspomene

Najljepša stvar kod umjetnosti prije svega je stvaranje uspomena. One u nama žive vječno, nikada ne umiru, pa čak, vjerujem, i kada fizički napustimo ovaj svijet. Jer, iza nas će ostati slike, zapisi, djelo, identitet po kojima će nas pamtiti. Jedna ili milijun osoba, sasvim je svejedno. Upravo iz tog razloga volim bilježiti momente života, jer su na neki način vječni dio mene. Moram priznati kako mi se sviđa pomisao da netko za nekih stotinjak godina na nekom prašnjavom tavanu pronađe moje zajedničke slike s djevojkom iz kina, jer takvih ipak imamo najviše. Što li će pomisliti? To ostavljam pronalazačima na maštu, ali ono što mene već sada čini sretnim, čim pomislim na takvo nešto, upravo je identitet koji će se vezati uz nas. A gdje ćeš ljepšeg ukrasa osobnosti osobe od ljepote kina i filmova.

Zašto pišem o uspomenama? Zato jer su one bitne, one su važne. Ali prije svega, one su snažne! Koliko snažne, pitate se? Zamislite neko svoje sretno mjesto, ili kako ja to volim reći – tajni vrt. Postojanje takve jedne “sigurne luke” u kojoj je sve moguće nije nikakav bijeg od stvarnosti, kako to mnogi pogrešno tumače i misle, najčešće oni koji u tu luku nikada nisu ni uplovili. Ne, to je za mene upravo suprotno, odnosno suočavanje sa svim strahovima, problemima s kojima se svakodnevno borimo. I ne, to nije pitanje iznimki, već pitanje pravila. Svi ljudi imaju svoje unutarnje borbe, samo je pitanje ishoda koji je, istina, kod svakoga različit. Ali isto je tako istina kako je ta borba kudikamo lakša ako uz sebe imaš umjetnost kao životnu suputnicu.

Ne vjerujete mi? Mislite kako laprdam? Okej, ajmo onda još malo o moći umjetnosti, i to kroz pogled borbe s onim najstrašnijim demonom od svih – ratom. Nažalost, rat nikada nije, niti će ikada biti dio prošlosti, on je uvijek na neki način prisutan među nama, i to je činjenica koju naprosto moramo prihvatiti. Rat je zlo koje je vječno prisutno i sve ostalo je puka iluzija u koju sam prestao vjerovati. Ne, ovo nije nikakva patetika, osim ako patetikom ne smatrate surovu realnost. A ta surova realnost priča priče koje ne smijemo ignorirati, priča sudbine koje nam nikada nisu bile bliže, ali iz kojih možemo puno toga naučiti.

Naravno, i ovo moje učenje koje spominjem je iluzija za većinu ljudi. Da, za većinu jeste, ali ako ćete iskreno, bez pardona na izrazu – jebem takvu većinu. Takvi ionako ništa ne nauče, posebno oni kojima je potrebno zlo, da bi naučili nešto dobro. To njihovo dobro ionako ima vrijednost trajanja jogurta u supermarketu. Ali znate tko mene zanima? Zanimaju me ljudi koji imaju vječnu moralnu vrijednost, oni ljudi koji u zlu neće učiti dobro, naprosto zato jer se dobro ne uči nego se živi. To su ljudi koji iz zla, pa i onda kada ih to zlo pogodi u srce, i dalje to zlo gledaju kao pobjedu onog dobrog. Kako je to uopće moguće, pitate se. Da, moguće je, ali samo ako uz sebe imaš, sjećate li se što? Pomoći ću vam – MOĆ! Da, moć, a ako je ta moć ujedno i moć umjetnosti, onda ne postoji svo zlo ovog svijeta koje ima šanse protiv toga, pa tako ni ono najveće – rat.

Kino “Schorsa”

Prije par dana pročitao sam vijest o tome kako je kino “Schorsa” u gradu Chernihivu u Ukrajini uništeno u ratnim sukobima koji se tamo vode. Vidjeti sliku razorenog kina, posebno za nekoga kome je kino u krvi, odmah u misli tjera slike ljudi kojima je upravo to kino dio identiteta. Uvijek sam govorio kako su sva kina na svijetu ista, bez obzira što se po izgledu razlikuju. Sličnost kina u filmskog ogledalu stvaraju kinoljupci koji u kinima ostavljaju dio sebe, sve dok ti komadići ne postanu cjelina. To je ona cjelina koju prepoznaju filmofili u sebi dragim kinima kada god ih ugledaju. Da, kina jesu različita, pogled možda jeste drugačiji, ali je zato osjećaj isti. Bez obzira nalazili se u Ukrajini ili u Splitu.

Dok sam gledao slike ovog ukrajinskog kina u ruševinama, pokušao sam u glavi zamišljati nešto dobro, nešto lijepo, čarobnije i magičnije, zapravo sve suprotno od onog što su vidjele oči. Misli su ponekad puno ljepše od pogleda, pa su tako moje stvorile život tom kinu u kojem su živjele priče prekrasnih momaka i cura koji su se u njemu prvi put poljubili, stvarali nove ljubavi, prijateljstva. Kino u kojem su pogledali svoje omiljene filmove, kino u kojem su proveli djetinjstvo, mladost i dočekali starost. Nedugo nakon svih tih mojih misli, naišao sam na internetu na status jedne Ukrajinke koja je odrasla upravo u tom gradu i tom kinu. Nevjerojatno, ali njene riječi su savršeno oslikavale moje misli, što je samo još jedan dokaz povezanosti ljudi kroz umjetnost. Istina, ne mogu se svi povezati kroz umjetnost. Neki smatraju kako je to glupost, ali neka njima njihove gluposti. Umjetnost je, dragi moji, sve. Ona je život bez granica. Ako osjećaš umjetnost, osjećaš život. Ako osjećaš život, onda osjećaš ljude.

Umjetnost kina Schorsa u Chernihivu je upravo takav život. On nije idiličan, niti on takav treba biti. Uostalom, kakav je to život bez osjećaja, empatije, muke, tuge, gubitka, i ponovnog stvaranja. Može li se tako nešto uopće nazvati životom? Kino je moć, dobro je rekao Tarantino, ali njegova moć nije građevina, mjesto, već ljudi koji tu moć stvaraju. Kino bez ljudi ne postoji, jer ljudi su voda duši kina, a dok ima duše ima i srca. Otkucaji tog srca su ljudske uspomene, pa čak i onda kada ta duša krvari i pati. Nekako baš volim misliti kako su upravo tada ti otkucaji još jači i snažniji.

Crveno, plavo i okruglo

Povijest ovog kina je jako zanimljiva. Kino je izgrađeno 1939. godine, te je uz „Prvo sovjetsko kino“ i kino „Komsomolets“ bilo treće kino u gradu Chernihivu. Kino je u trenutku otvaranja tehnološki bilo najbolje opremljeno. Tijekom Drugog svjetskog rata ili “Velikog Domovinskog rata” kako ga nazivaju narodi bivšeg Sovjetskog saveza, kino je također bilo uništeno bombardiranjem. Zgrada je obnovljena 1947. godine, a iste te godine, i to u periodu od 17. do 25. studenog, zgrada kina poslužila je kao sudnica u kojoj se održavalo za javnost otvoreno suđenje njemačkim i mađarskim ratnim zarobljenicima koji su počinili ratne zločine.

Godine 1962. zgrada je rekonstruirana i modernizirana, dograđene su “crvena” i “okrugla” dvorana, da bi krajem 1980-ih kino imalo tri gledališta: “crveno” – za 560 mjesta, “plavo” – za 450 mjesta i “okruglo” – za 100 mjesta. Zgrada kina tako nije služila samo za prikazivanje filmova, već i kao mjesto održavanja koncerata limene glazbe i večernjih plesova. U poslijeratnim godinama, Schorsa je bilo jedino kino u Chernihivu, sve do 1971. godine i otvaranja kina “October”. Kino je pogodio i požar 1993. godine kada je “plava dvorana” u potpunosti izgorjela, da bi dvije godine kasnije cijela zgrada u kojoj se nalazilo kino bila ponovno rekonstruirana. 09.02.1996. godine kino dobiva veliko priznanje, odnosno status spomenika arhitekture lokalne vrijednosti. Zgrada ima svoj “spomenički teritorij” i nalazi se u “kompleksnoj zaštitnoj zoni spomenika povijesne gradske jezgre”, prema pravilima građenja i korištenja teritorija. Osim kina u toj povijesnoj zgradi nalazio se i “Černihivski regionalni centar za mlade.”

Sam pogled na monumentalnu zgradu kina, s bijelim stupovima na ulazu i svijetlim plakatima, pa čak i na slikama, doslovno djeluje poput hipnoze. Zgrada kina nalazi se na Crvenom trgu te zajedno s drugim građevinama čini graditeljsku cjelinu trga. Fasada, ukrašena pilastrima, okrenuta je prema istoku gdje na ulaznoj strani ima zaobljeni kut. Os simetrije glavnog pročelja naglašena je 10-stupnim trijemom središnjeg ulaza, dok je portik okrunjen potkrovljem. Po središnjoj osi fasade iznad krova uzdiže se cilindrični volumen, a sami krajevi građevine završavaju zabatima. Svaka kino dvorana opremljena je suvremenom opremom, zahvaljujući kojoj se filmovi prikazuju u 2D i 3D formatima. Osim prikazivanja novih svjetskih izdanja, u kinu se mogu pogledati i stari filmovi, odnosno brojne retro projekcije.

Ljubav prema filmovima

Koliko stanovnici Chernihiva cijene “Schorsu” najbolje su pokazali 2014., kada se obilježavalo točno 75 godina od djelovanja ovog kina. Brojna pitanja i zanimljivosti koja se vežu uz kino, mogli su pronaći u povijesnom muzeju koji je bio domaćin u čast te velike obljetnice. Ono što je posebno veselilo organizatore, bilo je veliko zanimanje mladih, što je najbolji dokaz kako se ljubav prema filmovima očito prenosi s generacije na generaciju. Tu posebno treba izdvojiti Svetlanu Sergejevu, koja je svojim pristupom, odnosno načinom na koji je prezentirala povijest kina, oduševila stanovnike koje upravo uz to kino vežu mnoge lijepe uspomene. Uz njene filmofilske priče, istovremenu su se na velikom ekranu izmjenjivale slike povijesti kina, ali i fragmenti nekih filmova koji su bili jako važni za samu njegovu povijest poput “Guerrilla Brigade”, “Shorsa”, “Čuvaj se automobila”; kultnih redatelja Igora Savchenka, Aleksandra Dovzhenka i Eldara Ryazanova. Koliko je komunikacija između kina i publike jako važna, najbolje dokazuje upravo ta obljetnica kada su se djelatnici kina, bivši i oni trenutni, zajedno s publikom prisjećali brojnih osobnih priča koje vežu uz kino. Kultni povijesni muzej često obilježava bitne datume vezane uz povijest grada, a jedan od bitnih identiteta Chernihiva zasigurno je i kino “Schorsa.”

Rat – kurvin sin

Nažalost, u povijest kina ostati će upisan i datum 22. veljače 2022. kada je zgrada teško oštećena tijekom ruske invazije na Ukrajinu. No, nekako opet želim vjerovati kako će baš taj datum neke buduće generacije filmofila pamtiti kao datum snage i moći kina, a nikako ne poraza. Da, zgrada je uništena, ali onaj oblak dima nije odnio nešto puno važnije, a to su uspomene. To je nešto što filmofilima koji su vezani uz ovo kino nitko nikada ne može oduzeti. Prve poljupce, markiranje iz škole da bi se pogledao film, prve ljubavi, prve filmove – nema tog rata koji to može izbrisati. Emocije se ne gube, uspomene se ne brišu, one su vječne, baš kao što je vječna moć i snaga umjetnosti, odnosno moć i snaga kina. Rat je razoran, rat je strašan, rat boli, rat ubija, rat uništava, ali rat nikada ne pobijeđuje snagu umjetnosti. Umjetnost je bogatstvo, umjetnost je snaga, umjetnost je lijepa, ali je isto tako nemilosrdna kada se bori sa zlom, a posebno kada je u pitanju kurvin sin zvani rat. I neka je, takva i treba biti, i baš zato je i volimo.

Kino “Schorsa” u Ukrajini je kino svih nas kinoljubaca. Svi mi imamo neko nama drago kino, i baš zato možemo razumijeti posvetu one cure iz Ukrajine koju je napisala svom kinu. To kino je naše kino, sada više nego ikada prije. I zato se prilikom idućeg posjeta vašem omiljenom kinu, sjetite barem na trenutak jednog kina koje pati i koje je ranjeno, ali koje će, u to sam siguran, upravo uz našu povezanost i zajedničku ljubav i strast koju ćemo mu dati kroz snagu i moć umjetnosti koja ne poznaje granice, ponovno disati svoje najlipše filmske priče. I zato, slava kinu, slava filmovima!

Anđela Bulić i Jure Pepur

Pogledajte i druge Lava LAB tekstove ovde.