Jedna petarda srušila je totalitarni režim. Ova rečenica je tačna, samo joj nedostaje kontekst. Svaki totalitarni režim na kraju sruši jedna petarda. Zapravo, istina je da se svaki totalitarni režim uruši sam u sebe. Petarda samo poručuje svim žrtvama režima da je došao kraj. Kao zvižduk na fudbalskoj utakmici. S tim da taj gest označava i početak i kraj, sve zavisi iz kog ugla gledate.
O jednoj takvoj petardi govori i rumunski film „Anul Nou care n-a fost“ (Nova godina koja nikad nije došla, internacionalni naslov: The New Year That Never Came). Bogdan Murešanu (Bogdan Muresanu) je napisao scenario i režirao film.
Petarda je eksplodirala na samom kraju filma. Niko nije mogao znati da će doći kraj. Niko nije smeo da se nada, jer nada ubija. Neostvareni snovi gori su od bedne stvarnosti. To znaju i junaci. Iako osećaju da je kraj, ne smeju da misle o tome. Na kraju moraju rešavati gomilu sranja koje im režim priređuje. Najgore je kad je kraj blizu, a niko ne zna kad će se zaista staviti tačka na odvratni režim i vođu koga ne zanimaju građani, već je samo zainteresovan za svoju vlast i za surovi aparat sile.
Mi smo u Bukureštu 1989. godine (umalo ne napisah u Beogradu 2025., grešna mi duša), desetak dana pred Novu godinu. Nikome nije do slavlja. Za proslavu se pripremaju oni koji moraju i to samo jer to od njih vođa, zloglasni Nikolaj Čaušesku (opet mi misli lutaju) traži. U Temišvaru silom guše ustanak. Do glavnog grada dolazi malo vesti. Informacije su čvrsto u rukama režima.
Pratimo šestoro ljudi, tačnije tamo smo s njima. Ovaj film se ne može gledati s distance, morate ući unutra, morate biti tamo. Murešanu nam svesrdno pomaže u tome. Njih šestoro „pleše“ na ivici žileta, ali tako se živelo u Čaušeskovoj Rumuniji, sad je ipak nekako drugačije, a opet je isto. Napetost je ogromna. U stilu najboljih Injarituovih radova Murešanu plete priču koja prati šestorku i petardu.
Reditelj na televiziji pokušava da napravi novogodišnji program, mada nikome nije ni do programa ni do proslave, i uspeva u tome, ali mu u zadnji čas nestaje glavna glumica, beži na zapad. Treba naći zamenu, popuniti rupe, sve to za nekoliko dana. Ako nešto krene naopako, zna se…
Pozorišna glumica ne može da pronađe momka u Temišvaru. Očajna je. Ništa joj ne ide. Iz dna duše mrzi Čaušeskua i sve što on predstavlja. Besna je. Na televiziji odlučuju da je ona najbolja zamena za odbeglu glumicu. Sada mora da se uvlači u dupe voljenom vođi. Da, mora da glumi, ali i to je toliko odvratno da je nepodnošljivo.
Rediteljev sin, student, pokušava da pobegne u Jugoslaviju tako što će preplivati Dunav. Međutim, prati ga agent tajne policije, zloglasne Sekuritatee. Studenta će uhapsiti i mučiti, kako to već biva.
Agent koji hapsi, muči i ubija ljude ipak ima ljudske probleme. On pokušava da preseli majku iz stare kuće koja treba da se sruši u novi stan, koji ona ne može da podnese. Majku uspeva da preseli radnik u fabrici, ali ni njemu nije dobro. Njegov sin je, naime, napisao pismo Deda Mrazu. U pismu dečak želi nešto za sebe, nešto za majku i nešto za oca. Mali piše to što je čuo da drugi žele. Tako je napisao da želi da čika Nik umre. Dečak to saopštava roditeljima pošto je već poslao pismo. Otac je očajan…
U sred tog haosa petarda je kao neki benigni lajtmotiv. Ali kad konačno opali puška iz prvog čina sve se menja. Počinje revolucija. S tim da u ovom slučaju nema zajebancije. Čika Nik i njegova supruga završiće na kolenima, a potom i s metkom u potiljku.
Ne treba potcenjivati nezadovoljne i uplašene ljude. Ne treba potcenjivati ni petarde, a posebno ne jednu, onu koja može pozvati na revoluciju. Mislite o tome…
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.