Kolumne koje slede zamišljene su kao svojevrsni dijalog. Zamisao je da dvojica prijatelja, ideološki na suprotnim stranama, ispisuju svoja promišljanja o društvu, politici, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ideja je da se na jednom mestu mogu pročitati suprotstavljena mišljenja. Dijalog je, u bilo kojoj formi, u današnjoj Srbiji retka životinja, pred izumiranjem.

O slavnim precima iz budućnosti

4. 10. 2024. | Kolumne, Tekstovi

„Mi nikome nećemo biti slavni preci“. To je najbolji aforizam, prva nagrada za autora Bojana Ljubenovića na 56. Čivijadi. Moglo bi se reći da taj aforizam odlično oslikava stanje duha, ne samo u Srbiji već i u celom svetu. Više nema heroja, velikih ljudi koji čine velika dela; nema onih koji će nekome biti slavni preci. Aforizam takođe implicira da ih je ranije bilo. I za to postoje jasni dokazi. Mi imamo slavne pretke. Nije da se baš slažemo oko spiskova, ali neka imena se poklapaju. Neki naši preci nesumnjivo su slavni. Međutim, ako ovaj aforizam pokušamo da pročitamo malo drugačije, pokazaće se da ne funkcioniše baš sasvim. Naime, niko nikome nikad neće biti slavni predak. To naprosto ne postoji.

Da pojasnim rečenicu „niko nikome nikada neće biti slavni predak“. Slavni predak se postaje naknadnom intervencijom. Živi ljudi drugim živim ljudima ne priznaju veličinu. Princip je sledeći: što nam je neko bliži i što je življi, to će manje priznanja dobiti. Važi i obrnuto: što je neko dalje i što se više približiva smrti, to je veća šansa da dobije bar neki kredit. Nešto kao u onom grafitu: „Nikoga ne zanimaš ako nisi lep ili ako ne umireš“.

Nemački glumac Gustav Knut je rekao, ili je možda napisao: „Zadivljujuće je kojom se brzinom bedna sadašnjost pretvara u dobra stara vremena“. Drugim rečima, Ljubenovićev aforizam vrlo bi se brzo mogao demantovati.

Problem srpskog uma jednostavan je i nerešiv – sve mora biti odvrnuto na sto posto. Ako je neko loš, onda mora biti loš bez ostataka, a ako je dobar, onda svako ko uoči makar jednu njegovu manu postaje izdajnik. Niko nije radio ništa da se to promeni. Baš suprotno, što bi rekao kolega, uložen je ogroman trud da se taj pristup održi na sto posto, sportski trudbenici rekli bi „na 110 posto“. Na tome su radili svi, od SANU do ispičutura ispred zadruge. Zato bi neki budući istraživači srpskog mentalnog sklopa trebalo da uzmu u obzir i ovu čudnu nacionalnu disciplinu, naravno, ako ikad budu voljni da svedu računa našeg postojanja.

Zato je u Srbiji relativno lako postati slavni predak. Potrebno je ispuniti dva uslova. Prvi: da je nekome ko i sam pretenduje na to da postane slavni predak – politički potreban neko ko je dovoljno mrtav i dovoljno Srbin. I drugi: da već nije proglašen za izdajnika.

Binarni srpski mozak priznaje samo samo ta dva stanja: slavni predak i izdajnik. Između nema ničega. Teško je proceniti da li je to evolucioni ili civilizacijski nedostatak. Ostaje da to razreše budući istraživači. Mada je teško zamisliti da će ikoga zanimati ljudi koji su ceo spektar stvarnosti ocenjivali samo dvema ocenama – genije i izdajnik. 

Najslavniji primer jeste Staljin. On je vodeća ličnost u pobedi protiv nacizma, a istovremeno je tiranin koji je uspostavio zastrašujući totalitarni poredak. Jedna ličnost zauzima praktično ceo spektar.

Kad smo već kod totalitarizma, u formulu možda treba ubaciti i taj fenomen, jer se savršeno uklapa u srpski um. Hana Arent otišla je najdalje i najdublje u proučavanju totalitarizma. U slobodnoj interpretaciji, njena teza kaže da u diktaturama vladar sve drži pod kontrolom strahom, ognjem i mačem, pa ga podanici slušaju, jer nisi smislili rešenje, ali ga istovremeno mrze, preziru i žele da ga sklone, što se često i dešavalo. U totalitarizmu, vladar vlada strahom, ognjem i mačem, ali ga podanici vole. Naravno, nikad ne uspevaju da ga sklone, a kad vladar umre, oni kao da žude za novim mučiteljem koga će voleti. Arent zaključuje – ljubav je u privatnom prostoru nešto najlepše, dok su javnom prostoru pretvara u pakao.

U totalitarizmu, jasno je, ne može se razmišljati dublje i raznovrsnije, već samo binarno. A u binarnom umu nema mesta za kritičko promišljanje. Detaljnije o kritici pročitajte ovde. Posledično, mi i ne možemo oceniti pojedine ličnosti, ne možemo, koliko-toliko objektivno, proceniti njihov potencijal za slavnog pretka. Da bi se to postiglo, mora se meriti, odmeravati i procenjivati. I tako iz generacije u generaciju, iznova i iznova. Kad se dođe do nekog zaključka, odmah se prelazi na kritičku obradu, pa se zaključak menja, dolazi se do novog, koji se potom dalje…

Je li Napoleon zaslužio da bude slavni predak, ili baš i nije? Šta ćemo s Čerčilom, Kenedijem… Pa čak i ako postane slavni predak, uvek postoji onaj deo njegovo javnog delovanja koji mu i ne daje za pravo da se upiše na listu, ali se opet vaga. I tako do kraja vremena.

Jedino tako društvo može opipati sopstveni puls. Svaka generacija mora odmeriti slavne pretke: od cara Dušana i Brankovića do Tita i Đinđića. Ideja da su neki od njih savršeni, a drugi najgori, nije nas dovela u ćorsokak. Ako sumnjate u tu izjavu, okrenite se oko sebe. Da, to što vidite nije palo s Marsa. Dotle smo dogurali s binarnim mislima.

Tezu nije teško empirijski proveriti. Probajte da kažete nešto negativno o Tesli. Je li možda negde bio pogrešan. Odmah će vas proglasiti izdajnikom. Ili, probajte da kažete da je Đinđić možda, u nekom slučaju, uradio nešto dobro. Ta dva imena (Tesla i Đinđić) možete zameniti bilo kojim drugim, efekat će biti isti. Mislim da se ovde čak i ne radi o tome je li neko nekoga prihvatio, postoji li uvažavanje druge strane ili bilo šta slično. Ovde je reč o tome da nema nijansiranja, da ne postoji spremnost da se razgovara – može se samo slušati. Najbolje pognute glave.

Dragan Stojanović

Pogledajte i druge Lava LAB kolumne ovde.