Za Aleksandru Andrić
„The Doors“ su autohtoni bend. Ništa slično nismo čuli (i videli) ni pre ni posle njih. Retki su takvi bendovi. Taj slučaj ponovio se s grupom Joy Division – ništa slično nismo čuli ni pre ni posle. Sličnosti između dva benda i njihovih frontmena tu ne prestaju, ali to je tema za poseban i obiman tekst. Dorsi i Džim Morison živeli su i stvarali u Los Anđelesu, u Kaliforniji, na vrhuncu hipi pokreta. Četvorka, međutim, nema nikakve veze s tim pokretom; nema veze ni s jednim pokretom. Oni su, kô što rekoh, autohtona vrsta. Dorsi nisu gitarski bend, nemaju čak ni basistu, Morison i Rej Manzarek počeli su da sviraju dok su studirali film. Bili su vrlo obrazovani, što nije baš čest slučaj u popularnoj muzici, pa su na muziku gledali nekonvencionalno, drugačije.
Kod njih je sve drugačije. Muzika, naravno, a posebno tekstovi. Čudesni Morisonovi tekstovi prizivaju antiku, oživljavaju teme francuskih simbolista, govore o mističnom, kritikuju, slikaju arhetipove, a u epskim momentima reči se pretvaraju u filmske slike, kao u najboljim momentima susednog Holivuda.
Primedba da su Morisonovi stihovi nekad pretenciozni nije bez osnova. Međutim, kako se sve bližilo kraju, postojanje benda i frontmenov život, tako je zrelost ustupala mesto pretencioznosti. Zato je sam kraj ujedno i vrhunac, kako benda, tako i autorovog stvaralaštva. Kad je autor prestao sebe ozbiljno da shvata, počeo je da piše. Nažalost, nije mogao nastaviti u tom pravcu. Umro je u 27. godini. Neki njegovi vršnjaci (rođen je 1943. godine) i danas stvaraju…
Dorsi nisu snimili mnogo albuma. Tek šest. Nisu snimali konceptualne albume, već su njihove ploče, zapravo, zbirke pesama koje su samo formalno sakupljene na jednom mestu, što je prava šteta, jer je toliko tema koje su mogli obraditi u jednom komadu. Ipak, iza njih je ostala velika ostavština, možda jedna od važnijih u modernoj muzici.
U ovom odbrojavanju idemo ka najboljem albumu, dok ćemo u nekom sledećem odbrojavati deset ili dvadeset najboljih pesama.
6. The Soft Parade (1969)
Neuspeli eksperiment. Bend je pokušao da bude drugačiji, da bude kreativan i stvori nešto novo. Četvorka je u studio dovela previše muzičara, previše za njihovu muziku, koja je intimna, lična, duboka… Ovde je sve to nestalo. Filharmonija, duvački instrumenti i bas-gitare. Muzika skreće ka džezu. Ceo proces snimanja trajao je predugo, svima je bilo dosta svega. Ipak, ni ovaj album nije bez aduta. Krigerova „Touch Me“ uspela je da preživi decenije i pored svih violina i truba. Ostao je uvod, Morisonov monolog u pesmi „The Soft Parade“. Sve drugo je ispod standarda.
Album poslušajte ovde.
5. Waiting for the Sun (1968)
Treći album benda. Svi su pod pritiskom. Morison ima sve više problema s alkoholom. Bend, inače, nije bio talentovan za davanje imena studijskim albumima. Ovaj je možda i najgori. Ne mogu se meriti s nazivom duplog živog albuma „Absolutely Live“ ili samim nazivom benda (kad bi se vrata percepcije otvorila, sve bi se pokazalo onakvo kakvo jeste – beskonačno). To je čudno, s obzirom na to da se iz Morisonovih stihova mogu izvući naslovi za albume desetine bendova, i to za celokupne diskografije.
Za razliku od prve dve ploče, ova je manje dramatična. Vidi se da je bend hteo da uradi nešto drugačije. Čuje se da su momci pokušali da se pokažu kao bend koji može reći još nešto. To su uspeli na drugoj strani ploče, pesmom „Spanish Caravan“, gde se može čuti kako ljudi iz Kalifornije vide sunčanu sestru Andaluziju. Vrućina, pustinja, strast i opasnost u pesmi „My Wild Love“, šamanskoj minijaturi i eksperimentu, ovaj put uspelom – izbijaju sa svih strana. Album zatvara „Five to One“, aktivistička pesma kojom je na neki način prekinuta mini-tradicija da se album zatvara epski, kao na prva dva albuma („The End“ i „When the Music’s Over“). Bend će se toj tradiciji vratiti još samo jednom.
Album poslušajte ovde.
4. Strange Days (1967)
Drugi album benda. Priča polako teče ka vrhuncu i kraju, kao u antičkoj drami. Ima tu i hitova („Love Me Two Times“, „People Are Strange“), ima fantastičkih eksperimenata („Horse Latitudes“), ali može se naslutiti da sve to vodi nekud, da vodi u nepoznato i – tragično. Naravno, reč je o pesmi „When the Music’s Over“, jedanaestominutnom epu, petodelnoj drami koja priziva duh antike. Jedna od najvećih pesama moderne muzike. When the music’s over, turn out the lights, turn out the lights…
Album poslušajte ovde.
3. Morrison Hotel (1970)
Povratak korenima – bluzu, R&B-ju i roku. Ispostaviće se da je to tek nagoveštaj onoga što će uslediti na poslednjem albumu. Od bendova se, inače, očekuje da eksperimentišu, da budu drugačiji, da ne snimaju jedan te isti album. Međutim, u slučaju Dorsa taj zahtev nije opravdan. Njihova bazična mentalna i stvaralačka osnova dovoljno je iščašena da nema potrebe za „izmišljanjem“. Drugim rečima, eksperiment ih je mogao odvesti samo na stranputicu. Tako da je povratak korenima, zapravo, vrhunski eksperiment, jer njihov unutrašnji sat tad nabolje radi. Vrhunac albuma: „Roadhouse Blues“ i „The Spy“.
Album poslušajte ovde.
2. The Doors (1967)
Debitantski album. Sportskim rečnikom, jedno od najboljih otvaranja u istoriji muzike. Čak i da nisu snimili ništa posle toga, ovaj album čvrsto bi stajao na samom vrhu moderne muzike. Ko ne zna napamet sve pesme s prvog albuma Dorsa – ne može reći da poznaje muziku 20. veka.
Mogu samo zamisliti nekoga ko ima 18 godina, mogu zamisliti njega ili nju kako donose svež vinil i stavljaju ga na gramofon, spuštaju iglu i slušaju bez daha. I tako deset pesama. Mogu zamisliti kako razmišljaju: „Jebote, šta je ovo?“ A onda počinje jedanaesta pesma. „The end“, kraj na početku karijere. Antička drama. Sećam se opisa iz knjige „No One Here Gets Out Alive“ (Niko odavde ne izlazi živ). Opisujući prvo izvođenje pesme uživo, autori (Jerry Hopkins i Danny Sugerman) otprilike kažu: bez teksta su ostale i plesačice u klubu „Whisky a Go Go“, a one su, verujete, videle svašta u životu.
Ploča koja je obeležila mnoge živote, ali i jedno vreme. Ploča koja je o tom vremena ispevala neku drugu pesmu.
Album poslušajte ovde.
1. L.A. Woman (1971)
Ipak, na prvom mestu je poslednji, a ne prvi album benda. Potpuni povratak korenima, nepretenciozni tekstovi, zreo bend, fantastičan zvuk… Morisonov glas je dublji, više bluz, pomalo raspukao. Sve kockice su složene. Muzički gledano, bend je bio spreman da u budućnosti snimi još velikih albuma. Da postane veliki beli bluz bend. Međutim, u stvarnosti se sve raspadalo. Kako sam frontmen, tako i bend. Tri meseca nakon izlaska albuma, Morison će umreti u Parizu.
Na ovom albumu nema hitova, mada su dva sedmominutna broja s vremenom postala veliki hitovi. Te dve pesme zatvaraju prvu i drugu stranu ploče. Na zadnjem albumu bend se vratio mini-tradiciji – epskom kraju. Ovaj put, to je uradio dva puta.
A-stranu zatvara „L.A. Woman“, dok album i karijeru benda zatvara „Riders on the Storm“.
Pesmom „L.A. Woman“ Morison se oprašta od voljenog grada, uz mešavinu strasti i prezira.
„Riders on the Storm“ je filozofsko i poetsko remek-delo. Poslednja pesma koju će zajedno snimiti sva četiri člana benda, i poslednja Morisonova pesma objavljena za njegovog života, inspirisana je filozofijama Fridriha Ničea i Martina Hajdegera. Ta pesma jeste Morisonov testament. Zapravo, ceo album je oproštaj od svega što mu je bilo važno.
Iz naše perspektive, Morison je umro mlad, ali on nije bio običan čovek. On je bio pesnik koji je živeo u nekom drugom vremenu i na mestima koja su nama ostala nedostupna. U svetu Remboa i Bodlera i nije tako strašno napisati testament sa 27 godina i otići s osmehom na licu, kao da smrt nije ništa strašno i posebno.
Album poslušajte ovde.
Pogledajte i druga Lava LAB odbrojavanja ovde.