Kolumne koje slede zamišljene su kao svojevrsni dijalog. Zamisao je da dvojica prijatelja, ideološki na suprotnim stranama, ispisuju svoja promišljanja o društvu, politici, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ideja je da se na jednom mestu mogu pročitati suprotstavljena mišljenja. Dijalog je, u bilo kojoj formi, u današnjoj Srbiji retka životinja, pred izumiranjem.

Ponovo o Koreji

2. 09. 2022. | Kolumne, Tekstovi

Severna Koreja je večita inspiracija. Jedno malo parče planete, tačka takoreći, funkcioniše kao sumaniti izuzetak, a u isto vreme i kao pretnja (da nije pretnja, ovu bi zemlju najverovatnije tretirali kao plemena u Amazonu ili bi jednostavno bila globalizovana). Nije ni čudo što se razni ekscentrici, poput recimo Rodmana, tamo osećaju lepo. Jer, sve je drugačije. Međutim, ova država se ne mora posmatrati samo kao tema za izbegavanje i pljuvanje ili kao mesto za ostvarivanje bizarnih snova. U prošlom tekstu (Šta možemo naučiti od Severne Koreje) smo videli da postoji mogućnosti i da nešto naučimo od tih „čudnih ljudi“, dok je ovo pokušaj da se malo spekuliše o jednoj od najvećih tema samoupravne misli – o slobodi.

Severna Koreja je zamrznuta u vremenu, rekao je reditelj filma „Liberation Day“ Morten Traavik. To zamrzavanje je loše, gledano iz našeg ugla, ali ne mora biti tako. Bar su to tako videli Travik i član Laibacha Ivan Novak. Liberation Day je dokumentarac koji govori o koncertu slovenačkog benda u glavnom gradu Severne Koreje Pjongjangu.

Travik i Novak razmišljaju o slobodi filozofski, a ne na prvu, kao fudbaleri. Novakova spekulacija glasi da su nekada ljudi u zatvoru slobodniji od onih koji su napolju (na slobodi). On je to zaključio pošto je pobegao organizatorima i sam prošetao ulicama Pjongjanga. Umalo ih to nije koštalo koncerta.

– Video sam nasmejane ljude, lepo obučene, parove koji šetaju držeći se za ruke, ljude koji igraju u parku… Možda kod njih ima nešto od onog budističkog stava u gledanju na svet, neke vrste mudrosti koju smo mi izgubili – ispričao je Novak na promociji filma.

Nije isključeno da je sve ovo režija, a potom i marketing koji Laibach i Travik sprovode pred očima naivnih gledalaca. U isto vreme je možda sve to provokacija usmerena ka hard liberalima, koji se nakostreše na svako drugačije mišljenje, jer mi možemo da putujemo, a oni ne mogu, mi imamo masu izvora informacija (medija), a oni čitaju jednu stranicu državnih novina koja je okačena na tačno određenim mestima u gradu.

Ipak, pitanje slobode nikada nije tako jednostavno. Sloboda mami ljude da o njoj razmišljaju pojednostavljeno ili bar jednosmerno. Tako je negde sloboda samo sloboda kretanja, a na drugom mestu je Hrist doneo slobodu, pa narodi koji nisu hrišćani ne znaju za slobodu. Ima tu mnogo varijacija na temu, ali je zaključak da je neki njihov princip zapravo jedini uzor za tumačenje slobode. Tačno je da za njih to može biti sloboda i da je za njih, takođe, samo to sloboda. Problem je zapravo jednostavan, pokušaj da se sloboda definiše jednim parametrom ograničava samu slobodu. Ne nužno onoga ko na svet donosi definiciju, ali svih drugih svakako. Zato treba biti oprezan, a Novak je oprezan.

Najgovorljiviji član Lajbaha kaže da su ljudi u Severnoj Koreji možda slobodni samo do određene mere, a možda su i slobodniji od nas (mislim na nas koji živimo na zapadu). Novak dalje širi priču na to da nije veliki fan materijalnog sveta, poziva se na budizam i duhovni svet. I onda zaključuje da to nema mnogo veze sa činjenicom da li se može preći sa mesta A na mesto B.

Reditelj filma i jedan od protagonista znaju da „Severna Koreja nije slobodna ni blizu koliko Srbija ili Norveška ili SAD – ako se govori o osnovnim ljudskim slobodama i ljudskim pravima po zapadnim parametrima“.

– Ali na višem filozofskom nivou, o kojem je govorio Novak, moguće je razmatrati različite aspekte slobode – objasnio je Travik.

Nije potrebno to raditi ni na višem ni na filozofskom nivou, dovoljno je samo promisliti o sopstvenoj slobodi da bi se upalile razne lampice.

Apsolutna sloboda se ne može ostvariti, jer je to anarhija, to je put koji vodi u propast. Prva misao glasi da sloboda podrazumeva odgovornost, bez odgovornosti nema ni slobode. Pojedinci ili grupe „konzumiranjem“ slobode bez odgovornosti ugrožavaju i sebe i druge.

Za drugu misao se pozivam na Hanu Arent. Ona u centar značenja ovog pojma ne stavlja lične slobode, što je često slučaj kada se priča o slobodama (jedi, pij, putuj, troši, luduj, radi šta hoćeš samo nemoj da ubiješ nekog). Za Arent je istinska sloboda zapravo javna sloboda. To je ona sloboda koja omogućava da se osmisli novi svet koji neće biti samo za mene, već za sve, za celu zajednicu.

Treća misao glasi da je sloboda u startu ograničena na određeni koordinatni sistem. Sloboda je apsolutna samo na nivou spekulacije, u stvarnosti je ograničena, tačnije, omeđena raznim okvirima. Upravo na to aludiraju Travik i Novak. Oni govore o tome da mi na zapadu tumačimo pojam slobode u skladu sa svojim ograničenjima, koja često ne vidimo, pa sve svodimo na ono što je za nas sloboda, a zapravo smo slobodni u granicama malog akvarijuma. Drugim rečima – tamo gde nam je dozvoljeno da budemo slobodni. Moderan zapadni čovek je slobodan taman toliko da se provuče kroz jednu cev. Zarobljen je raznim ograničenjima. Nekih je svestan i ličnu slobodu žrtvuje zarad društva, ali nije svestan i drugih ograničenja koja često nameću mediji i socijalne mreže (primera je mnogo, a ovi su možda najočigledniji).

U Severnoj Koreji takođe „upražnjavaju“ slobodu u akvarijumu. Razlika je u tome što mi vidimo njihov akvarijum, ali ne i ovaj naš, u kome plivamo. Prava sloboda bi možda mogla drugačije da se formuliše – možda sloboda podrazumeva otkrivanje zidova nevidljivog akvarijuma, a ne držanje pridika drugima o tome kako ne vide svoje zidove.

Dragan Stojanović

Pogledajte i druge Lava LAB kolumne ovde.