Svet ide napred, društvo se razvija, pojavljuju se nove manjine koje polako dobijaju svoj prostor, ali neke stvari se teško menjaju. Pojedine teme su i dalje tabu, a ako se pravilo prekrši društvo će „neodgovornog“ pojedinca razapeti na krst. To je glavni posao crkve. Baš je crkva posrednik između nas i Boga i zna da je greh uraditi kontra od onoga što je Bog „rekao“.
I tako danas možemo da se oblačimo kako želimo, imamo gej klubove, gej prava, svemirsku tehnologiju, kreditne kartice polako odlaze u prošlost, jer sve plaćamo satom. Ali šta je sa našim odlukama o našem telu. Šta je sa odlukom hoću li da završim život onako kako ja želim ili kako su drugi odlučili za mene. Tu smo ostali na nivou srednjeg veka. Abortus i samoubistvo su zabranjeni.
Sva ta pitanja izgleda muče reditelja Pedra Almodovara. I onda je snimio još jedan film o pitanjima koja sebi ne postavljamo, a koja bi trebali da postavljamo, kao i da o njima razgovaramo. Prvi njegov engleski dugometražni film „Soba pored“ (Room next door) govori o jednoj tabu temi.
Pitanje je da li mogu da odlučim kako ću napustiti ovaj svet. Naime, novinarka dobija rak materice i bori se s njim. Pokušava i trudi se, ali u jednom momentu saznaje da ne može više ništa da uradi. Ostalo joj je još par meseci života. U zadnjem stadijumu i poslednjim nedeljama to zaista izgleda mučno i za bolesnika i za ljude koji s njim to proživljavaju.
U međuvremenu joj se javlja prijateljica s kojom se nekada aktivno družila, a sa kojom se pre toga nije dugo čula. Njih dve ponovo kreću da se druže i malo po malo pred nama se razvija pravi ljudski odnos pun empatije, brige, odanosti i poverenja. Kada sazna da nema još mnogo da živi, a ne želi više da se muči, pronalazi tabletu sa kojom može da napusti svet onako kako želi. Bez muke, bola, povraćanja i opadanja kose. Međutim, to ne želi da uradi sama. Želi da pored sebe ima još nekog. Ali to neće da uradi u svom stanu. Iznajmljuje kuću i odlazi sa drugaricom na odmor. Njih dve imaju signal koji će označiti kraj. I tako se prijateljica svako jutro budi sa strepnjom da li su vrata otvorena ili zatvorena.
Almodovar je uspeo da, posle filmova „Sve o mojoj majci“, „Julieta“ i „Parallel Mothers“, još jednom otvori novu temu o kojoj treba da razmišljamo, a društvo da se zapita zašto nam uskraćuje mogućnost da odlučujemo o svom kraju. Zašto nas crkva, politika i ostali moralisti koji ni sami u to ne veruju teraju da se mučimo. I pokazao nam je da prijateljstvo ima nekoliko slojeva koje možda ne bi ni upoznali da on nije snimio takav film.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.