Prenosimo sa sajta P.U.L.S.E. (Magazin o umetnosti, kulturi i društvu).
Oprema redakcije.

Proširenje područja borbe – Mišel Uelbek

Negde oko tri popodne zatvorio sam knjigu i ostao da sedim na ivici kreveta, zureći u zid. Prozor je bio odškrinut, promaja je pomerala zavesu, a spolja su se čuli zvuci automobila koji prolaze i ne smetaju. Trebalo mi je vremena da se saberem, da shvatim šta sam upravo pročitao i zbog čega mi u grudima raste osećaj nečega što nije sasvim bol, ali ni ravnodušnost.

„Proširenje područja borbe“ nije knjiga koja ostavlja prostor za utehu. To nije roman koji nudi rešenja niti nadu. To je precizno seciranje sveta u kom živimo, sveta u kom ljubav više nije univerzalna, u kom je seksualnost postala valuta i u kom usamljenost nije nesreća, već najstabilnija tačka ljudskog postojanja. Uelbekov pripovedač ne pokušava da nas uveri ni u šta. On samo stoji sa strane i opisuje ono što vidi – kako ljudi propadaju ne od velikih tragedija, već od tihe, svakodnevne erozije, od gubitaka koji su toliko sitni da ih jedva primećujemo, ali koji se talože, jedan po jedan, dok nas ne pretvore u senke sopstvenih želja.

Čitajući, osećao sam neizdrž. Ne onu vrstu bola koja tera na plač, već ono tupo stezanje u stomaku, osećaj da nešto fundamentalno nije u redu sa svetom, a da se mi pravimo da jeste. Svaka stranica donosila je novu potvrdu – ljubav kao mit, društvo kao hladan mehanizam gde nema mesta za slabe, čovek kao biće koje polako shvata da mu nije ostalo ništa vredno borbe. I sve je rečeno bez suvišnih ukrasa, bez trunke sentimentalnosti. Čista, destilovana istina.

Uelbekov svet nije pesimističan – on je samo brutalno iskren. Njegovi likovi ne pate na spektakularan način, ne doživljavaju velike katarze, ne pronalaze neočekivane izvore nade. Oni samo postoje, kao i mi. A to je, možda, najgora spoznaja – da u njihovim sudbinama nema ničeg što već nije u nama.

Uelbeku treba dati šansu jer on piše o svetu kakav zaista jeste, a ne o svetu kakav bismo želeli da bude. Njegove knjige nisu prijatne, nisu utešne, ali su neophodne – jer seciraju stvarnost s hirurškom preciznošću i bez anestezije. On je živi klasik ne zato što pokušava da bude, već zato što poseduje onu retku sposobnost da izvuče ono što svi osećamo, a ne umemo da izrazimo. Njegovi romani nisu ni nihilizam ni cinizam – oni su samo brutalno iskreni. A u vremenu u kojem je sve zapakovano u filtere, eufemizme i lažnu pozitivnost, ta iskrenost je možda poslednja stvar koja nas može naterati da se pogledamo u ogledalo i zapitamo: šta nam se, dođavola, desilo?

Kada sam konačno ustao i prošetao po sobi, osećao sam se kao da sam prošao kroz neku vrstu unutrašnje oluje, ali bez pročišćenja. Nisam znao da li sam poražen ili oslobođen. Možda oboje. Ali jedno je bilo sigurno – odavno me nijedna knjiga nije ovako uzdrmala.

Napisao Stefan Megić. Preuzeto s prijateljskog sajta P.U.L.S.E.

Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.