Kolumne koje slede zamišljene su kao svojevrsni dijalog. Zamisao je da dvojica prijatelja, ideološki na suprotnim stranama, ispisuju svoja promišljanja o društvu, politici, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ideja je da se na jednom mestu mogu pročitati suprotstavljena mišljenja. Dijalog je, u bilo kojoj formi, u današnjoj Srbiji retka životinja, pred izumiranjem.

Razgovor uz batine

31. 01. 2025. | Kolumne, Tekstovi

Naprednjaci pozivaju na dijalog, vređaju i biju. Sve u jednom dahu. Jedan te zove na dijalog, dok ti drugi odvaljuje glavu bejzbol palicama. Treći te vređa, onako kočijaški, seljački, primitivno. To je ideja kako društvo treba da se razvija, da napreduje.

Imaju oni i drugo krilo. Ono koje ne prlja ruke. Intelektualce koji nisu ni članovi partije. Ali im  sveto trojstvo (poziv na dijalog, vređanje i batine) ne smeta. To je valjda ispod njihove intelektualne časti. Da biju. Ali ne i da gledaju.

Oni se bave drugim aktivnostima. Oni smatraju da samo naprednjaci imaju pravo da se bave politikom. Za sve ostale važi zabrana. Tako se svi ostali diskredituju. Ju, bave se politikom! Sačuvaj me bože.

Studenti tek nemaju pravo da se bave politikom. To je zabranjeno. Oni treba da uče i ćute. To znači i da nemaju pravo da ruše vladu i gradonačelnika Novog Sada. Ipak, eto, padoše.

Ideju da je politika rezervisana samo za naprednjake branio je jedan profesor, i to profesor filozofskog fakulteta. Profesor sociologije. Ime mu je Vladimir Vuletić. To nije radio u kafani, već na javnom servisu. Na Radio-televiziji Srbije. U debatnoj emisiji. Ko ne veruje – neka počuje ovde. Nije lako. Može izazvati mučninu. Šta sve čovek mora da radi kako bi odbranio državu. Vuletić kaže sledeće:

− Moj utisak, dakle lični utisak, a to svedočim na osnovu onih stvari koje su vezane za sam način kako su kasnije protesti odvijali, to je takođe otišlo na jednu političku stranu.

Priča profesor još tu svašta. Pominje krvavu ruku kao simbol, ritualne proteste ispred RTS-a, zviždanje predsedniku…

Kaže, pre svega, da je nešto otišlo na političku stranu. Kao neku diskreditaciju. Kao da sad ništa ne vrede, jer je otišlo na tu, fuj, „političku stranu“. On se, recimo, slobodno i bez ustezanja bavi tom „političkom stranom“. Ali kad neko drugi pomisli da malo pređe na tu „političku stranu“, to je onda opasan prestup.

Nije Vuletić jedini. To smo čuli sto puta. Ali posebno je strašno kad to izgovara profesor filozofskog fakulteta. To je prva fraza, a druga je da opozicija hoće da preuzme vlast. A šta bi opozicija trebalo da uradi, da preuzme kafanu ili paket? Zašto je SNS onomad hteo da preuzme vlast? Zašto nije ostao u opoziciji, kad je toliko strašno to što opozicija hoće da, vidi sad, preuzme vlast?  

Ispada da samo Vučić i SNS mogu da se bave politikom i da budu na vlasti. To je teorijska postavka. Praksa su vređanje i batine.

Razumem da oni vole vlast, ali nije u redu uništavati sve, pa i same pojmove. Ipak, morali bi imati neke granice. Oni ne samo da urušavaju stvarnost već i pokušavaju da unište teoriju. U tome im pomažu i oni koji treba da stvaraju teoriju, koja će potom biti proverena u praksi. Profesor Vuletić rešio je da zgazi ono što vlast i ne zanima – političku teoriju. Ajde da je on profesor mašinstva, pa da ne zna. On predaje sociologiju. Sreća pa ga studenti nisu slušali.

Sama reč politika vuče korene iz stare Grčke, piše u knjigama. Reč „tà politiká“ znači građanska vlast koja obavezuje, koren joj je „politikós“, što znači građanski. Nigde ne piše samo SNS i samo Vučić, ako ste primetili.

Pitanje za šest: „Jesu li studenti građani?“

Dalje, „polítēs“ – član političke zajednice, iliti građanin. A sve to izađe iz reči „pólis“, što će reći politička zajednica; u antičkom slučaju to je grad-država.

Sve što radimo u javnom prostoru jeste političko. Sve što kažemo u javnom prostoru jeste političko. Nije moguće govoriti o nečijem pravu da se bavi politikom, da deluje politički. Čim uđete u javni prostor, vi ste u političkom – to je početak. A onda, sve što uradite može imati nesagledive posledice, to niko ne zna, ili pak ne mora biti nikakve reakcije, ni to niko ne zna. Drugim rečima, neizvesne su posledice političkog delovanja. Nije izvesno šta će se dogoditi kada uđete u javni prostor. Nije izvesno kako ćenaša delovanje u javnom prostoru uticati na druge političke subjekte.

Nikoga ne možete isključiti iz javnog prostora. Možete probati, ali svaki pokušaj može se obiti o glavu uzurpatora. Možete ljude „pretvarati“ u robove ili kmetove, možete ih i zatvarati, ali to ne znači da će njihovo političko delovanje biti zarobljeno i nevidljivo, da će biti pretvoreno u privatno.

Ako nisu čitali političku teoriju, SNS „mislioci“ možda su čitali istoriju. Ako mogu da menjaju istoriju ove zemlje i bliže okoline, ne mogu menjati svetsku istoriju.

Profesor Vuletić kaže da je nešto otišlo na političku stranu. A kuda je trebalo da ode? Gde je bilo pre nego što je otišlo na političku stranu? Kada su studenti blokirali fakultete, a potom i dobili batine zbog toga, oni su sve vreme bili u privatnom, zar ne? U nekom limbu?

Možda profesor Vuletić i svi koji govore o političkoj ekskluzivnosti, kad kažu „političko“, misle na nešto drugo. Možda misle na režim, na sebe, na Vučića, na privilegije, na stolicu u studiju RTS-a… pa da ne bi unedogled nabrajali, oni jednostavno kažu „politika“.

U tom slučaju, sve je u redu. U tom slučaju, oni samo brane svoje pozicije. U tom slučaju, u redu je što im se ne sviđa to što ima još kandidata za sve te pozicije.

Postoji samo jedan problem: ako je sve to tačno, onda više ne mogu biti profesori, intelektualci, javni govornici… U tom slučaju, sve što oni rade „otišlo je na jednu političku stranu“.

Dragan Stojanović

Pogledajte i druge Lava LAB kolumne ovde.