Slušanje španske muzike, tačnije muzike Andaluzije, čuvenog flamenka, neobično je isustvo. Pre svega jer ne postoji ništa slično. Ako je do sada niste čuli, bićete baš iznenađeni. Svaki element ove muzike je drugačiji od onog na šta je naviklo vaše prefinjeno uho. Ritam ide u krug, koji je podeljen na 12 delova, kao sat, a oni ga zovu kompas, koristi se modalna, frigijska skala, a harmonija putuje čudnim tokom – ima i svoj naziv – andaluzijska kadenca. To je muzika koja je nastala u velikom sudaru kultura. Afrika se tu dodiruje s Evropom, Arapi s Jevrejima, hrišćanstvo se sudara s islamom i judaizmom. Iz te mešavine rođena je i muzika, čudesna muzika sunčanog juga Španije.

Muzičarima je teško da odole ovoj muzici. Toliko je inspirativna da ih tera da i sami probaju da komponuju nešto u duhu flamenka. Mnogi se nisu proslavili. Retki su snimili velike kompozicije, a još manji je broj onih koji su uradili cele albume u andaluzijskom duhu. Jedan od najvećih je, nije teško pogoditi, Majls Dejvis (Miles Davis). Naravno, reč je njegovom velikom albumu „Sketches of Spain“ (1960). Ali taj album nije naša današnja preporuka. Nije čak ni album, već jedna pesma. Napisao ju je i oduvao Džon Koltrejn (John Coltrane). Pesma se zove „Olé“, a otvara istoimeni album i zauzima celu jednu stranu ploče (na drugoj su još dve kompozicije).

Majlsov uticaj je nesporan. Koltrejn je dugo svirao u majstorovom bendu, od njega je naučio modalne skale, koje i ovde obilato koristi, a album „Olé“ je objavljen godinu dana po izlasku „Sketches of Spain“. Koltrejn se očigledno zaljubio u andaluzijsku muziku. Iz svega toga je nastalo nešto neverovatno. Veličanstvena Olé. Osamnaest minuta čiste lepote i energije.

Pulsiranje dva kontrabasa i bubnjeva drže vas u pripravnosti, kao da će svakog časa na vas jurnuti veliki, razjareni bik. Oko toga se pletu solo deonice, kao matador koji igra oko bika s crvenim plaštom u rukama. Sopran saksofon, flauta, klavir, a onda u solo ulazi bas. Solista na basu ne okida žice prstima, kao što to džezeri inače rade, već svira gudalom. Efekat je na momente psihodeličan, a na kraju prelazi u škripanje. Na vrhuncu bas ludila preuzima Koltrejn i nastavlja da vozi po bespućima Andaluzije. Muzičari ne napuštaju Španiju, ali su sve vreme na svom džez, modalnom terenu. Kombinacija je furiozna.

Poslednjih nekoliko minuta situacija se polako smiruje. Sve se vraća na početak. Krug se zatvara, kao u svakom dobrom flamenko komadu. Ekipa utišava, a sve završava tipičnom andaluzijskom frazom koja je odsvirana na klaviru. Lepa posveta španskom jugu, kao i učitelju Majlsu Dejvisu.

Koltrejn nije samo jedan od najvećih muzičara u istoriji, već i neko ko razume da najbolja muzika nastaje tako što pažljivo slušate ono što su drugi uradili. Iz tog slušanja i direktnog uticaja, koji se slavi, a ne negira, mogu nastati remek-dela. Koltrejn nam u Olé priča upravo tu priču.

Pesmu poslušajte ovde.

Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.