Asghar Farhadi pravo je otkriće za naš mali filmski konzorcijum. Iako čovek dugo snima, nekako nam je promakao. Farhadi nam prikazuju iransku kulturu iznutra, iz samog srca jednog društva – on nam prikazuje srednju klasu. Uz to nam i prikazuje život u svim njegovim vidovima.
Ovaj put vam preporučujemo njegov film „Separation“, priču o razvodu, kao i obično o ružnom razvodu. Farhadi slika srednji stalež, koji je bliži zapadnom društvu, nego što nam našoj uobrazilji govori o „dalekom Iranu“. U njegovim filmovima tek tu i tamo zaluta pokoji vernik. Izgleda da iransko društvo nije uopšte toliko religiozno koliko smo mi mislili da jeste. Nacionalizam, barem kod ovog reditelja se uopšte ne vidi. Ipak, jasno je da gledamo konzervativno društvo.
Čak bih mogla da povučem paralelu i da kažem da je naše društvo podjednako zatvoreno i konzervativno kao i iransko, iako ovde žene ne moraju da nose burku ili veo preko glave. I jedna od lekcija koju ćete naučiti od Farhadija jeste da ono što ste drugima najviše zamerali prvo će vam se upravo to sručiti na glavu.
Muž ne želi da se razvede od žene i dozvoli joj da odvede ćerku u bolji svet, jer on ima oca o kome mora da „brine“. Tata boluje od alchajmerove bolesti, u poodmakloj je fazi i slabo reaguje na okolinu. I naravno, na kraju se ispostavlja da on ne može da brine o tati nego mora da unajmi ženu. U tome mu pomaže sada bivša žena.
Žena koja dolazi, mora da dolazi sa ćerkom, i još je trudna. Muž joj je u depresiji zbog izgubljenog posla i para koje duguje zajmodavcima. Već se može naslutiti neko zlo. Pritom ćerka razvedenih roditelja ne prestaje da insistira na istini, na tome da se mora govoriti samo istina i ništa drugo osim istine. Otac, koji pak toliko brine o svom ocu, potpuno je nefleksibilan i tvrd da je sa njim potpuno nemoguće razgovarati. Na kraju sve to vodi u tragediju. Farhadi nas, kako film odmiče, navodi da se ne bavimo samom radnjom, već nas uvlači u glave likova, tako počinjemo da navijamo, da merimo ko je u pravu, a ko je pogrešio. Kako se približavamo kraju, tako shvatamo da tu nema moralnih pobednika, da niko nije u pravu.
Možda i nije naša krivica, ali na nama je da izaberemo kako ćemo se ponašati prema osobama koje su u „pobuđenom“ stanju. Zaista, ovaj reditelj je izabrao fantastičan ugao da prikaže da i oni koji deluju kao najfiniji i najčistiji iza sebe imaju pregršt mana kojih nikako ne mogu da se oslobode.
Farhadi vas ne pušta, već vas sve dublje uvlači u glave junaka, ne samo jednog, već praktično svih koji su upali u neku rupu. Takve filmove nije lako gledati, a opet, čim se završe odmah tražite šta je još snimio genijalni reditelj iz Irana.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.