Scenaristi film Slacker navode kao primer dobrog pisanja. Cela priča zasnovana je na samom pisanju, s obzirom da se niti jedna priča ne završava, već se samo prelazi na sledeću, bez vidljivog razloga. Autor Richard Linklater (scenario, režija i uloga u uvodnoj priči) ne želi da zaokruži niti jednu dramaturšku celinu, već nas je prošetao kroz Ostin, grad u Teksasu, i upoznao sa društvenom marginom, s ljudima koji su odbačeni, nesnađeni, koji životare na rubu društva. Neki likovi su zabavni, drugi su naporni teoretičari zavere, treći ne znaju ni šta će, ni gde će…

Desetine neobičnih likova prolazi ispred naših očiju, upoznajemo ih, nekada ih razumemo, nekada ne, ali nikada ne saznamo o njima ništa više od tih nekoliko minuta koliko ih vidimo u kadru. Linklater nas kroz film vodi neobično: ne uvodi novog junaka ako ga onaj ko nas napušta nije sreo (ako nisu bili blizu u tom trenutku i na tom mestu). Tako se uspostavlja neobična veza među svim likovima, kao neka mreža koja ih sve nekako povezuje. Tokom prelaza junaci nekada pričaju, nekada samo prođu jedan pored drugog – bez ikakve interakcije, često ćaskaju, nekada zavode, nekada pokušaju da opljačkaju sledećeg lika u priči…

Linklater je tako izgradio neobičnu strukturu kroz koju nam je predstavio gomilu antiheroja u filmu bez radnje. Na neki način ovo je izazov za gledaoce, iako nema strašnih i šokantnih scena, dubljeg smisla i skrivenih poruka. Ovo je film o životu kakav je život zapravo: pun dosade i slučajnosti. Linklater je nekim čudom upravo od toga napravio umetnosti.

Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.