Svet se valja u desničarskom blatu. Između ostalog, zbog toga Vučićevo svrgavanje ide tako teško – njegovi parnjaci vode svetsko kolo, podržavaju ga, on je njihov, a bez spoljne pomoći nije lako smeniti diktatora. Verujem da je moguće uraditi nešto veliko bez tuđe pomoći, ali sve to traje, možda i predugo.
Dugotrajno valjanje u blatu sve može pretvoriti u svinje, posebno ako se tome ne pruža otpor. Ako na računamo Srbiju, jer ona je poseban slučaj. Ćutala je 13 godina, a sad već mesecima pokušava nešto da uradi, dok svet izgleda kao da nema snage da se bori s desnicom. Tu i tamo neko se pobuni, ali to su lokalne priče. Čak i kad cela Amerika izađe na ulice, borba je usmerena ka partikularnim interesima. Nema velikog, globalnog pokreta, nema antiratnog pokreta, nema pobune protiv ubijanja u ime slobode.
Iza mantre o ugroženosti i slobodi krije se nekoliko javnih tajni. Prva je da svi aktuelni desničarski lideri – ovde ne mislim na tradicionalnu desnicu, već na novu, populističku, a može se reći i ekstremnu, jer ako rat nije nešto ekstremno, ne znam šta jeste – žele da ostanu doživotno na vlasti, pa su, logično, neprijatelji demokratije. Drugo, ne poštuju međunarodni poredak, stanje stvari oko koga je postignut dogovor nakon Drugog svetskog rata, već žele da prekrajaju granice, što je sjajna osnova za rat. Argumenti su im uvek povezani s principom krvi i tla. I treće, svi hoće da budu u centru novog globalnog saveza, a svima je jasno da je takav savez nemoguć na duge staze. Jednostavno, nije moguće graditi globalni projekat ako svaki učesnik misli samo na sebe – čak ne ni na svoju naciju, već samo na sebe.
I svi pričaju o slobodi, kao u onom skeču Džordža Karlina o svemogućem bogu koji vam preti strašnim kaznama ako ne poštujete njegova pravila, ali vas voli i treba mu vaš novac. Tako i oni pričaju o nekoj slobodi, iako ih sloboda ne zanima. I ne samo da ih ne zanima već sve rade da je uguše, na svakom koraku. Ako ne verujete, pogledajte svoje dvorište.
Desničari nisu na vrhu licemera koji pričaju o slobodi, dok je istovremeno gaze obema nogama. Ima još gorih. To su ekstremno bogati vlasnici tehnoloških kompanija, tehnodesničari.
Putin, Netanjahu, Tramp, Modi i drugi ini vladari imaju svoje tehnoparnjake.
Njihov ideolog je Piter Til (Peter Thiel) (videti „pod PayPal Mafia“), a glavno lice u javnosti je Ilon Mask. Til i Mask, kao i svi ostali, ne prestaju da govore o slobodi, o nadi, o budućnosti, a zapravo ozbiljno rade na tome da sve to unište. Lakan i ne zna koliko je bio u pravu kada je rekao da nada u bolje sutra vodi u samoubistvo.
Ta ekipa desničarskih preduzetnika (Big Tech) slobodu shvata kao zabavu, i to onu plemensku zabavu: sloboda je kad ja mogu da radim šta god hoću, kad god hoću i s kim god hoću, dok ostali ne bi trebalo mnogo da se ističu, jer tako samo guše naše slobode, a ako baš insistiraju na tome da se i oni zabavljaju – mi ćemo ih uništiti. Sloboda je, kako je shvataju, njihova igračka. Novac im omogućava da kupuju/prodaju priču o slobodi. Pritom uopšte ne razumeju šta sloboda zapravo znači.
Sloboda je čudna, jer je beskonačna. Ne može se isprazniti, ne može se završiti – uvek ima još slobode. Zato ju je teško precizno definisati, jer uvek postoji nešto „iza“. Zato se sloboda mora odrediti nečim van same slobode, a to je odgovornost. Ako nema odgovornosti, nema ni slobode. Ima zgodna konstrukcija koja kaže: ako si oslobođen od odgovornosti, oslobođen si i od slobode. O slobodi se može govoriti tek kad se spoznaju ograničenja sopstvene moći.
To ne zanima nove vladare sveta. Njih sloboda zanima u dva odvojena aspekta. Jedan je lična sloboda, i to kako je oni vide, bez ikakvih ograničenja, što dalje znači da neko drugi mora izgubiti istu tu slobodu da bi je oni stekli. Drugi aspekt govori o slobodi kao komodifikaciji. To je mantra i političkih, i tehnoloških desničara.
Veštačka inteligencija je dobar primer paradoksa slobode. Tehnološke kompanije sve karte bacaju na razvoj AI, dok se istovremeno priča o različitim slobodama. Međutim, nigde se ne govori o ograničenjima te moći.
Na kraju balade, neće nas ubiti roboti, mada ni to nije isključeno, već ćemo umreti od žeđi. Naime, serveri koji rade ceo posao moraju da se hlade, a za to treba mnogo vode. Baš mnogo vode.
U španskoj pokrajini Aragon kompanije planiraju izgradnju centara za razvoj veštačke inteligencije. Već sad se za hlađenje servera troše desetine miliona kubnih metara vode, a planira se još veća potrošnja.
Tako će „Big Tech“ „popiti“ ono malo vode koju nisu uništile klimatske promene.
I sve to jer vas vole. I da, i jer im treba para, još para.
Svetu je neophodan globalni, univerzalni, antinacionalni, antiratni i ekološki pokret. Ključ uspeha tog pokreta jeste da ne sme biti miroljubiv po svaku cenu. Jer, odgovornost se ne nameće samo lepim rečima.