Stric – Spaljivanje lažnih slika

Stric – najbolji hrvatski film od samostalnosti

“Ovo će biti najbolji Božić ikad.”

Mrzim Božić. Uh, evo kao da već vidim kako se neki meni dobro poznati ljudi zgražaju nad ovom mojom prvom rečenicom i to uz prigodne komentare: „Gle onog Jure, posta je Antikrist.“ Neka tako misle ako im je lakše, ne bih je napisao da mislim kako će izazvati drugačiju reakciju. Međutim, nije Božić kao blagdan ono što prezirem. Dapače, smisao postojanja Božića je nešto najljepše što postoji. Vrijeme Božića mi je osobno najdraže doba u godini. Sad se zasigurno pitate kako mogu nešto istovremeno voljeti i mrziti? Da, mogu voljeti ono što Božić predstavlja, ali isto tako mogu mrziti sve ono što su neki ljudi napravili od njega. Božić se, naime, sve više pretvorio u običan kič kada se ljudi oblače u najfiniju robu, želeći valjda tako prikriti ispraznost koju pokazuju u preostalim danima u godini. Obitelj. Moramo je voljeti. Užu, širu, nebitno. Jer, trebamo se držati skupa, posebno za Božić. Neka predstava počne. Ili kako bi pjevao Queen – Show Must Go On. Okej, može. Hajde onda, glumimo velike vjernike, kršćane i dobre ljude koji cijene svakoga bez obzira na vjeru i naciju, pa ćemo tako zanemariti činjenicu što se na toliko jadan način komentira činjenica da je netko ponosan jer se našao u društvu jedne glumačke gromade poput Mikija Manojlovića. Razlozi za tako nešto su dobro poznati, ali zanemariti ćemo ih jer ipak pripadate katolicima koji vole sve ljude, zar ne? Ajmo zanemariti i činjenicu frustracije vlastitim životima, pa se onda nećemo čuditi ljubomori i zavisti na tuđi uspjeh i sreću. Ajmo zanemariti i glumu velikih dobročinitelja, papa Franjo ne znam što čekaš, ali u situaciji kada možete nekome pomoći onda vas nema nigdje. No, nema to veze. Ajmo slaviti Božić zajedno. Žderanja i lokanja licemjerja, amo. Zašto ovo pišem? Zato što se u našim kinima napokon pojavio domaći film koji je tu lažnu sliku pretvaranja, odnosno idealiziranja obitelji, pardon porodice, na najbolji mogući način skinuo do kraja.

Film „Stric“, čiji scenarij i režiju potpisuje dvojac Andrija Mardešić i David Kapac, pogledao sam prije par dana u kinoteci Zlatna vrata. Splitska premijera filma (2022. godine) ispunila je kinoteku do samog kraja, što me kao filmofila uvijek razveseli, posebice kada je riječ o hrvatskom filmu koji mi je po samom traileru djelovao, što bi se ono reklo, baš po guštu. Pa ipak, pokušao sam svesti očekivanja na minimum jer prečesto su me tako neki naši filmovi znali razočarati, tako da je ipak kod mene postojala određena doza opreza. „Sretni blagdani od strica i obitelji“ – tako nas je na pozivnici u obliku prigodne čestitke dočekao filmski „Stric“. Međutim, ta čestitka je bila samo zagrijavanje jer pravi poklon je stigao u trenutku kada se uvodna špica filma pojavila na velikom platnu. Poklon koji se s guštom otvarao tijekom cijelog trajanja filma i kojem se nisam nadao, a koji me pronašao baš onako kako se često i pronađu najvrijednije stvari – točno u pravom trenutku.

Uvod filma donekle ima savršenu simboliku. Naizgled nešto toliko nebitno, zapravo bi bilo bolje reći banalno, poput slomljenog tanjura, doslovno prikazuje srce i dušu filma. Jer, razbijeni komadići nisu samo simbol onoga što se nikada više neće moći sastaviti, već i svega što je krhko po samoj svojoj prirodi. Pa ipak, glavni protagonisti čine sve da zavaraju ne samo sebe već i nas gledatelje. Oni su u samom centru naše pažnje, stoga nije ni čudno da sam im na trenutak povjerovao kako se sve ipak čini u najboljem redu. Jer, pobogu, zar nije predivno vidjeti kako otac, majka i sin s ljubavlju i posebnom pažnjom, složni kao jedno, dočekuju dragog člana obitelji. Pa ipak, unatoč tom mom trenutnom prividu idile, samo to okruženje u kojem su se oni nalazili djelovalo mi je u potpunoj suprotnosti svemu onome u što bi oni željeli da mi vjerujemo. Gledajući to njihovo neprirodno mahanje dok se istovremeno prema kućnom pragu približava omiljeni stric, razmišljao sam koliko je zapravo genijalan taj kadar. Jer, mahanje koje djeluje kao nešto sasvim normalno, prirodno i toplo, u tom je trenutku bilo transformirano u osjećaj komične jeze. Stekao sam dojam kako nas na taj način i sami redatelji pozdravljaju uz poruku – „padnite nam na morbidne filmske grudi, nećaci.“

Moram priznati kako dugo nisam imao taj jedan teško objašnjivi osjećaj kroz koji me film doslovno natjerao da budem njegov aktivni promatrač, barem ne na ovakav način na koji to radi „Stric“. Naime, cijeli ovaj moj uvod u sam film najbolje oslikava tu realnost koja se često kroz iluziju pokretnih slika najbolje oslikava. U tom pogledu „Stric“ od mene nije stvorio samo promatrača filma, već zapravo sudionika života. Nekako sam stekao dojam kako se slična stvar dogodila i glavnim glumcima, jer oni su doslovno djelovali kao da su posta(ja)li, a ne glumili određeni lik. Njihovi postupci u relativno kratkom vremenu doslovno su me natjerali da se zapitam – a koji se kurac vama događa?! No, kada su se neke scene, odnosno dijalozi počeli ponavljati, onda sam doslovno to isto pitanje uputio samome sebi. Jer, ne samo da mi to nije bilo dosadno, a što se često zna dogoditi u nekim filmovima, nego sam postajao sve gladniji, odnosno doslovno željan žderanja te filmske purice koja mi je bila servirana.

Scenarij filma je zapravo najbolja hrana ovom filmu. Jedno te isto jelo može vrlo brzo izazvati mučninu, ali u slučaju „Strica“ to nikako nije slučaj. Jer filmski „Stric“ u maniri najvećeg kulinarskog Chefa, bez obzira na isti jelovnik, uvijek nekako uspijeva dodati neki drugačiji, nepcu privlačan začin, a koji tako ovom cjelokupnom filmskom jelu svaki put d(od)aje različiti okus. I baš kada sam pomislio kako se nalazim u restoranu sa samo jednim Chefom, dočekalo me još jedno ugodno iznenađenje. Točnije, nekoliko njih. Jer, „meni Strica“ možda jest isti sa svakim novim slijedom, ali su zato Chefovi različiti. “Hrana” možda jest slična, ali su zato sastojci “kolača” drugačiji. U njima svejedno uživamo, čak i kada zagore, baš „poput anđela koji bi ih također jeli, samo kada bi zube imali.“

Ono što se meni najviše svidjelo kod svih tih scena u kojima gledamo slične situacije, definitivno je različita perspektiva koja nam je prikazana na jedan intimniji način kroz oči svakog člana ove disfunkcionalne obitelji. Film tada djeluje poput kazališne predstave, na momente me podsjetio na “Birdman”, posebice kada su u pitanju scene vježbanja samog teksta i scene. Jer, doslovno sam imao osjećaj kao da gledam film u filmu. U tom filmu ulogu glavnog redatelja preuzima upravo filmski stric kada kroz kameru, odnosno simbola svoje (nad)moći nad „glumcima“ konstruira svoju sliku realnosti koja nikada nije postojala. Dok sam gledao stričevo redateljsko umijeće osjećao sam se kao romantična verzija Marquisa de Sadea. Jer, dok sam kroz trešnju kamere, odnosno svih tih zoom kadrova, imao autentičnost osjećaja svega onoga što likovi tada ocrtavaju na svojim licima, istovremeno sam uživao u svemu tome bez obzira što sam bio svjestan njihove patnje. VHS snimke tada djeluju kao savršen alat za mučenje, one su isprekidane, nesavršene, dok je traka koja često puca poput simbola za disfunkcionalne obiteljske odnose koji unatoč svemu opet nekako uspijevaju opstati zajedno. Obitelj iznad svega. Obitelj koja jest sve. Obitelj bez obzira na sve.

Prikaz obitelji kao oružja, a koje često ubija one koji su najtiši, doslovno se može prebaciti i na puno širu priču. U tom pogledu ovaj film, bez obzira što mu to nije namjera, dobiva i određenu političku pozadinu. Istina, vrijeme radnje su 80-e godine prošlog stoljeća, ali baš kao što redatelji uspješno ruše svu tu mitologiju obitelji, nekako mi se čini kako je puno snažnije rušenje slike, odnosno mita, dijaspore, a koja se u očima mnogih i dan danas čini privlačna. Tako film, unatoč nostalgiji vremena, uspijeva biti i moderan, i to upravo kroz ismijavanje onih kojima je vani sve bolje. Jer, jebiga, vani je i najeftiniji parfem Chanel, zar ne? To ismijavanje tradicija i običaja, zapravo najbolje razotkriva odnose unutar jedne zajednice. Obitelji ili društva općenito, sasvim je svejedno. Sve to napravljeno je dosta suptilno, pa nam tako redatelji ne stavljaju pušku na čelo želeći prenijeti neku svoju osobnu poruku, već nam kroz obitelj prikazuju pojedince koji se uvijek pokoravaju autoritetima. To je, naravno, uvijek bolji i prihvatljiviji izbor nego pobuna. Jer svi bismo mi u teoriji utrčali spasiti nekoga u požar, ali istina je da ne možemo biti sigurni sve dok ne osjetimo tu vrućinu na licu. Film me u tom pogledu podsjetio na Oslundovog „Turista“. Jer, lako je sa distance reći što bi bilo logično za napraviti u određenom trenutku, pa onda osuđivati kada se to ipak ne dogodi. Takvih situacija i u „Stricu“ ne nedostaje.

Ono što filmu također ne nedostaje definitivno su odlične glumačke uloge. U ulozi naslovnog „Strica“, treba li to uopće naglašavati, naprosto briljira legendarni Predrag Miki Manojlović. Moji osjećaji prema njegovom liku jako su me mučili. U jednom sam trenutku pomislio kako bi za mene bilo puno lakše da ga gledam kao običnog negativca i psihopatu, umjesto da u njemu tražim nešto više od toga. Pa ipak, Miki me svojom izvedbom naprosto natjerao da kušam i pozitivnu stranu njegovog karkatera. Istina, on možda nije vidljiv, ali se itekako osjeća kroz njegov pogled. Tada sam na neki način i sam stvorio rekonstrukciju njegovog života za koji sam ipak želio povjerovati kako je u njemu nekada i postojalo nešto pozitivno, a što je izgubljeno kroz tugu davno izgubljenog vremena. Vrijeme uz koje „godine idu, lete ko minute. I slike koje lako žute.“

Utjecaj strica vidljiv je u trenutku kada on preuzme kameru u ruke, te kada kroz objektiv uništava identitet svih ostalih “glumaca” koji su pod njegovom kontrolom. Odnos strica prema ostalim članovima obitelji doživio sam kao život, odnosno bilo bi preciznije reći kao vožnju onim starim Mercedesom gdje i prividna pauza djeluje kao pokretač radnje. Određene situacije u kojima se nalaze nisu bile bitne samo za moje razumijevanje trenutka, već i samih likova. Tada dolazi i do onog prijelaza osjećaja kada nešto što bi trebalo biti pozitivno, poput priprema za blagdan Božića, postaje dio jedne groteskne bizarnosti. Stric, kao tihi autoritet stvara na takav način i jedan patološki obiteljski odnos, a u kojem netko vidi konformizam, gdje sam se i zapitao koliko netko zapravo može trpiti nečije maltretiranje, ali i određenog buntovništva kada ipak, ali opet suptilno, dolazi do određenog sukoba.

U tom pogledu mogu slobodno reći kako svi ostali likovi djeluju kao (anti)junaci svojih vlastitih priča. Znam da ću sad zvučati kao Zlatko Dalić, ali zaista mi je teško bilo koga izdvojiti kada su u pitanju njihove (glumačke) izvedbe. Ivana Roščić u ulozi majke možda je i najkompleksniji lik, posebice kroz odnos sa stricem, gdje u određenoj mjeri i dolazi do tog sukoba između patrijarhata i matrijarhata. Ona je prije svega iskrena, barem sam takav dojam imao, iako možda ne do kraja. Pa ipak, i taj njen neiskreni dio ima svoju svrhu. On na neki način otkriva njenu ranjivost, ali bez koje i ne bi bila u stanju i pokazati određenu snagu, možda i jaču nego netko od koga bi se to još više očekivalo. Inače, Ivanu sam kao glumicu oduvijek volio, ponajviše jer mi je imala tu neku posebnu ljepotu, tako da mi je baš drago što je ostvarila ovako dobru, moćnu i snažnu ulogu.

Što tek reći za Gorana Bogdana? Kad god pomislim da me taj glumac ne može više oduševiti, on me uvijek uspije razuvjeriti. I neka, drago mi je da je tako jer sa svakim novim filmom dokazuje ne samo da je jedan od naših najboljih glumaca, već i da spada u sam europskih vrh. Bogdan je ovdje u ulozi oca zapravo slika samog filma. Čini mi se kako je suptilan humor, a koji se najviše provlači upravo u tim nekim bizarnim situacijama, najbolje portretiran upravo kroz njegov lik. Također, njegova pasivnost u onom fizičkom smislu, i trenucima kada bih pomislio – “kvragu, što ne poduzmeš nešto”, itekako je uvjerljiva u svojoj iskrenosti. Vi vjerujete da je on točno takav kakvim ga vidite na ekranu. Tu nema skrivanja. Paradoksalno, upravo impotencija njegovog lika stvara potentnost njegove uistinu moćno bizarne izvedbe. I to u onom najpozitivnijem smislu.

Iako sam rekao kako je teško nekoga posebno izdvojiti, a to i dalje mislim, nekako ipak želim naglasiti kako me izvedba mladog Roka Sikavice u ulozi sina baš oduševila. Dok sam ga gledao na velikom platnu, imao sam osjećaj kao da iza sebe ima hrpu takvih uloga. Toliko je bio glumački prirodan u svoj toj neprirodnosti u kojoj se njegov lik nalazi, da sam naprosto uživao svaki put kada bi se pojavio u kadru. Neizvjesnost određene situacije, odnosno nepredvidljivost što će napraviti, zapravo je bio i glavni forte ne samo za radnju, već i za stvaranje napetosti koja me nije puštala do samog kraja filma. Njegovi postupci, bez ikakve sumnje, čine igru koju je postavio stric itekako zanimljivom. Jer, ako ćemo iskreno, ovaj film i jest igra, a jedan od najboljih igrača upravo je bio sin u izvedbi Sikavice.

Film u onom vizualnom smislu uistinu izgleda hipnotizirajuće. Da sam kojim slučajem mogao pauzirati film na nekoliko mjesta, siguran sam kako bi svaki taj pojedinačni kadar oslikavao osjećaje glavnih likova. Svi su oni, baš kao što sam već spomenuo, stvorili neki svoj svijet. Međutim, ti njihovi različiti svjetovi djeluju kao jedan u trenutku kada ih gledamo za stolom. Tada se osjeća i određena doza klaustrofobije, a koja nas, začudo, ne napušta i kada se kadrovi prebace i na eksterijer prostora. Kroz sav taj obred večere mi zapravo degustiramo svu tu briljantno jezivu priču koje se ne možemo zasititi. Barem ja nisam mogao. Pa iako je atmosfera stalno napeta, a radi čega na neki način očekujete i rast nasilja u onom psihičkom i fizičkom smislu, i to sa svakim novim kadrom, redatelji nam i tu spremaju iznenađenje koje je malo tko mogao predvidjeti.

Zvuk filma je u savršenoj simbiozi sa slikom. Iako na trenutke neugodan, moram priznati kako sam itekako uživao u toj jezi. Usudio bih se reći kako upravo zvuk na najbolji mogući način oslikava to psihološko nasilje. Tu i leži uvjerljivost tih elemenata horora, uz ostali koktel žanrova, koji ovaj film svakako ima. Jer najgore stvari nisu one koje vidimo, već koje uspijemo osjetiti. Zvuk je, dakle, maestro koji dirigira sve te naše osjećaje. Oni su, naravno, pomiješani. I dok sam u nekim trenucima umirao od smijeha, pažljivo se okrećući oko sebe da ne bi netko pomislio da sam gori od samog strica, istovremeno sam imao taj osjećaj stalne prijetnje. Ta neizvjesnost koja se događa, posebice kada stric upali kameru, zapravo je savršena metafora samog filma. Tada stričev glas djeluje kao i naredba svima nama koji smo bili u kinu, tako da sam samo čekao kada će probiti četvrti zid uz riječi – pozdrav publiko, ciao publiko!

Vjerujem kako ćete za vrijeme gledanja filma relativno brzo shvatiti kako su Andrija i David prije svega filmofili, a tek onda redatelji. Kako sam film gledao upravo i kroz svoje filmofilske oči, moram reći kako mi je neopisivo drago što je ovaj dvojac napokon dokazao kako se i kod nas može snimiti kvalitetan i originalan film. Osim što su napisali iznimno zanimljiv scenarij, a koji vas cijelo vrijeme drži na rubu sjedala, njihova zajednička režija djeluje kao gangbang između Tarantina, Lyncha, Hanekea, Lanthimosa, Fellinija, Bressona i Altmana, dok u pozadini svira “Dunja mirisna” i “Dva zrna grožđa”. Kao rezultat svega toga dobili smo “Strica“, film koji je istovremeno privlačan u svojoj morbidnosti, jezi, devijantnosti i humoru, a što ga u mojim očima čini najboljim hrvatskim filmom od samostalnosti.

Napisao Jure Pepur. Preuzeto s prijateljskog sajta Kinoljubac.