Sveti pauk – Horor jednog društva

Sveti pauk – ubojica poznatog lica

„Neću stati dok ne uklonim sve kurve s ulica“

Moje prvo upoznavanje s likom i djelom iranskog redatelja Alija Abbasija dogodilo se zahvaljujući filmu „Shelley“. Bio je to njegov debitantski dugometražni film u kojem je obradio jednu jako tešku temu, i to kroz prikaz realne noćne more koju žive svi parovi koji nisu u mogućnosti dobiti dijete. Ljudski horor ispričan kroz jednu prirodnost, bez ikakvog uljepšavanja, bio je glavni razlog zbog kojeg sam se i zaljubio u taj film, odnosno redateljev filmski pečat. Odmah mi je bilo jasno kako je Abbasijeva režija, odnosno narativna struktura bitno drugačija nego što sam to navikao od nekih puno poznatijih redatelja iz Irana. Ta različitost bila mi je itekako privlačna. Sa svojim drugim filmom, Border, Abbasi je u doslovnom i metaforičnom smislu još više pomaknuo granice tog svog redateljskog stila, i to kroz koktel drame, krimića i fantazije. Abbasi je bez sumnje redatelj čiji vas filmovi neće ostaviti ravnodušnima. No, koliko god spomenuti naslovi pod njegovom režijom bili čudni i mučni za gledanje, budite uvjereni kako u usporedbi s njegovim najnovijim filmom, „Sveti pauk“, djeluju poput tablete za smirenje.

Priče o serijskim ubojicama nisu nam nepoznate. Dokumentarci, igrani filmovi i serije, doslovno svako malo iskoči neka priča iz naftalina. Ljudi jednostavno vole istraživati taj svijet koji im je, srećom, toliko daleko u privatnom životu. Ja sam se toliko „predozirao“ tim pričama da imam dojam kao da sam sve te psihopate i osobno poznavao. No, moram priznati kako mi je malo koji izazvao osjećaj jeze, što zapravo najviše i očekujem od takvih filmova. Istina, znao sam o njima razmišljati nakon gledanja, ali to je bilo otprilike to. Kao da im je nešto nedostajalo čime bi me ubili. Ok, priznajem kako dokumentarac o Ramirezu nemam hrabrost pogledati jer sam uvjeren da bi mi stvorio neizlječivu nesanicu, ali nekako mi se čini kako sam sasvim slučajno našao savršenu zamjenu. Jer, malo je koji film, bio on igrani ili dokumentarni, izazvao u meni toliku jezu kao što to radi Abbasijev „Sveti pauk“.

Istinita priča o serijskom ubojici koji je u vremenskom periodu od 2000. do 2001. godine ubio 16 žena u iranskom gradu Mashhadu dovoljno je jeziva sama po sebi. Pa ipak, redatelj ne stvara mračnu atmosferu oslanjajući se isključivo na postojanje tih tragičnih događaja. Oni su njemu samo sredstvo do puno snažnijeg i važnijeg cilja. Prvih desetak minuta filma itekako je bitno, tako da nemojte slučajno zakasniti na svoju kino projekciju. Kroz taj uvod Abassi stvara jezivi triler (ne)moralnosti. Slika pojedinca zapravo je slika društva. Naravno, mi u tom trenutku toga nismo svjesni i upravo je zato jako bitno osjećati taj trenutak, jer on u našim mislima postaje upečatljiv tek kroz intimu vlastite retrospektive. Bez postojanja te i takve slike, i sam naš pogled na film bio bi bitno drugačiji. Ona rađa našu iskrenu empatičnost za sve ono što slijedi.

Svijest jednog društva najbolje je portretiran kroz redateljev odnos prema ubojici, čiji identitet brzo otkrivamo. Dakle, misterija po tom pitanju ne postoji. Moram priznati kako mi je to bilo veliko iznenađenje, pa sam imao strah kako će film zbog toga biti lišen svake moguće napetosti. Srećom, prevario sam se. Odabir redatelja da razotkrije ubojicu bio je pun pogodak jer je na taj način stavio i naš fokus na njega, ali ne da bi mu dao na važnosti već da bi prikazao moralnu i političku podjelu u društvu, posebno vidljivu nakon njegovog uhićenja. Ubacivanjem nekih novih likova, a tu prije svega mislim na novinarku Rahimi (izvrsna Zar Amir Ebrahim) koja istražuje serijska ubojstva odnosno razloge zbog kojih je ubojica i dalje na slobodi, film dobiva dimenziju u kojoj pojedinac više nije toliko bitan. Važan je samo utjecaj koji na njega ima društvo. Društvo „serijskih ubojica“.

Jezivo ispitivanje moralnosti društva redatelj istražuje kroz ubojicu, i to na način da i nas približava njegovom načinu razmišljanja. Važnost otkrivanja njegovog identiteta najviše se očituje kroz krađu koju redatelj radi njegovom liku i (ne)djelu. Da biste me bolje razumjeli, povući ću paralelu s Fincherovim filmom Zodiac. Naime, u tom filmu ne znamo identitet ubojice. Na taj način od ubojice se stvara svojevrsni mit, odnosno neka vrsta strahopoštovanja. On postaje velik i bitan u svojim očima. Abbasi je ubojici kroz prepoznatljivo lice oduzeo tu ideju mučenika, a čemu je on, kroz zablude o postojanju nekog svog višeg cilja, itekako težio. Njegova se frustracija i stvara kada vidi kako o njemu ne piše ništa na naslovnicama novina. Čovječnost je u tom početku dobio samo kroz fizički izgled odnosno iluziju postojanja, što je bilo dovoljno da se u našim očima razotkriju sve njegove unutarnje slabosti koje su ga i tjerale na ubojstva.

U ulozi ubojice gledamo iranskog glumca Mehdija Bajestania koji je jezivo briljantan. Dok ga gledamo, osjećamo isključivo nelagodu koja je stalno prisutna i koja se povećava sa svakom novom scenom. Nasilje u filmu je realno, posebice kada djeluje nespretno, što zapravo i stvara taj osjećaj stvarnosti. U filmu ne postoji metaforično nasilje, ono je stvarno, životno, opipljivo. Ono nas guši i ne pušta. No, kada je u pitanju njegov lik, najnasilnije scene su zapravo one koje nemaju nikakvog fizičkog nasilja pa tako i trenuci koje provodi s obitelji u nama ne stvaraju nikakvu empatiju, već još veće gađenje. On, naravno, sebe vidi poput antijunaka. Ratni veteran koji je svoj smisao imao u ratu odjednom je u njemu nestao. On ga ponovno pronalazi kroz ubilački nagon koji on vidi poput misije, što je u potpunoj suprotnosti s njegovim prividno idealnim obiteljskim životom.

Utjehu od svih negativnosti kao gledatelji pronalazimo u liku glavne protagonistice, novinarke Rahimi. Kroz njenu perspektivu i promatramo radnju, što nam na jedan intiman način prikazuje ne samo njena nastojana da razotkrije pozadinu samog slučaja, već i uvid u položaj žena u Iranu. Istraga ubojstava koja je na sve moguće načine opstruirana od strane policije, tako na jedan simboličan način i oslikava odnos društva prema ženama. Pa ipak, Abbasi u ovom filmu ženama daje nešto što nismo imali često prilike gledati kod nekih drugih iranskih redatelja. On im daje seksualnost i senzualnost. Čini ih prirodnijima i stvarnijima. Osobnost jedne žene zapravo predstavlja njihovu snagu koja se često sakriva, posebice u društvu u kojem dominiraju muškarci. Rahimi je u tom pogledu simbol istraživanja kako vjerska uvjerenja mogu utjecati na svakodnevni život žena, ali i pogled na neke stvari poput ubojstva koje čini muškarac prema „pokvarenim ženama“.

Slika društva koju prikazuje Abbasi reflektirana je upravo kroz dva glavna lika. Seksizam i mizoginija koji su ukorijenjeni u društvo posebno dolaze do izražaja kroz njihove postupke, pa tako uopće nije čudno da „moralna policija“ s osudom gleda slobodnu ženu koja je odlučila iznajmiti hotelsku sobu, dok se s druge strane muškarca koji je odgovoran za serijska ubojstva tretira doslovno kao narodnog heroja. U tom smislu ne treba čuditi što žene kao žrtve, izuzev jedne s početka priče, nemaju identitet odnosno ime i prezime. Time se želi naglasiti njihova nebitnost, pa čak i od strane njihovih članova obitelji. I zato je jako bitno što film gledamo upravo iz ženske perspektive, čime sve nebitnosti postaju jako bitne, i to ne samo za glavni ženski lik već i za nas kao aktivne promatrače. Film u tom smislu itekako imitira surovu stvarnost, te nas tako uvodi u priču i kontekst vremena.

Vjerujem kako ćete kroz sam sinopsis filma olako zaključiti kako je riječ o tipičnom krimi filmu. Pa iako u svojoj radnji posjeduje sve žanrovske odrednice, vjerujem kako će vas redatelj svojim pristupom itekako iznenaditi. Ono što filmu daje atmosferu noira prije svega je mračni ton koji posjeduje. Sve ostalo je drugačije, pa tako od ovog filma nećete dobiti tipičnu priču o hvatanju serijskog ubojice. Mračna paukova sjena koja se nadvila nad gradom postaje jeziva simbolika u završnici koja će ostati dugo u vama nakon što izađete iz kino dvorane. Kraj koji je brutalniji i nasilniji od bilo kojeg ubojstva kojeg ste prethodno gledali. Ono što ga čini posebno jezivim svakako je određena nevinost koju u sebi posjeduje, ali koja vam svejedno neće dati nadu i pozitivu u bolje sutra.

„Sveti pauk“ diše horor jednog društva. Iznimno brutalan i šokantan čvrsto će vas zgrabiti u svoj jezivi zagrljaj.

Napisao Jure Pepur, Preuzeto s prijateljskog sajta Kinoljubac.

* trejler za film možete pogledati ovde