Epicentar sicilijanske protivurečnosti jeste Taormina. Ovo malo mesto, svega 11 hiljada stanovnika, nikako se ne uklapa u pravila najvećeg sredozemnog ostrva. Monolingvalna sredina ovde se guši u jezicima celog sveta. Centar Taormine je praktično jedna ulica i jedan trg. Bočne ulice su stvarno male, u nekima može proći samo jedna osoba, a ako je šira u ramenima, moraće  da se provuče na kant.

Centar dešavanja je u toj jednoj ulici i tu se u svakom trenutku na svakom mestu čuje bar desetak jezika. Taormina je pravi turistički centar, mesto gde je praktično nastao moderni turizam. Tu se održava glamurozni filmski festival. Krajem juna i početkom jula tamo se okuplja holivudski krem. Iako je to jedan od starijih evropskih festivala (osnovan 1955. godine), izgleda da u fokusu nisu filmovi već uživanje u lepotama neverovatnog mediteranskog kutka. Sve to su prvi prepoznali, a ko će drugi, nego stari Grci. Tu su izgradili teatar koji je baza za sve festivalske i mnoge druge aktivnosti.

Sve ovo se kosi sa sicilijanskim tradicionalizmom i porodičnim životom. Ali nekako opstaje. Možda je to mesto postalo deo tradicije, doduše, ateističke, iskrivljene, nakaradne, dekadentne, drugačije, ali ipak tradicije. Ili su pravi Sicilijanci jednostavno digli ruke od Taormine i pustili da im donosi novac, dok su se oni povukli u brda. A možda samo čekaju da Etna eksplodira i zbriše s njihovih vidika to mesto razvrata i bluda.

Pored toga što su stari Grci, koji su nam podarili mnogo toga pa i blud i razvrat, naravno u sofisticiranoj formi, bez divljaštva, prepoznali Taorminu, tako su je prepoznali i drugi misleći ljudi. Spisak je stvarno ogroman, ali evo nekih imena, samo da vam zagolicamo maštu: Gete, Aleksandar Dima, Gustav Klimt, D.H. Lorens, Rihard Vagner, Oskar Vajld, Truman Kapote, Ingmar Bergman, Frensis Ford Kopola, Marlen Ditrih, Greta Garbo, Federiko Felini, Keri Grant, Elizabet Tejlor, Vudi Alen…

Svi su obožavali, a neki još uvek obožavaju, ovo mesto, a glavni lik naše priče je i prvi na listi: Johan Volfgang Gete. On je, nakon Grka, ponovo otkrio Taorminu. Krajem 18. veka proputovao je Italiju i Siciliju pa je utiske ispisao u knjizi “Putovanja po Italiji”. Tu je za Taorminu, između ostalog napisao da je “parče raja”. Evropska aristokratija je pročitala knjigu, a u glavi su im ostale lepote Taormine. Slučajni trendseter je uspeo u onome što i nije nameravao. Gete je stvorio mesto za odmor i zabavu bogatih.
Tu su dolazili i avanturisti, amateri i profesionalci istoričari, ljubitelji biologije. Tako se stvorila kritična masa, zbir plave krvi, novca i intelektualizma. Sicilijancima nije preostalo ništa drugo nego da se malo oporave i bar na neko vreme izađu iz siromaštva i da ćute. To je naravno podrazumevalo i seksualne skandale s lokalnim stanovništvom, muškim i ženskim. Ali to je deo turističke ponude, voljne ili ne, nije bitno.

Turizam, bar taj na počecima, nije bio isti kao danas. Razlike su velike. Obični svet nije išao nigde iz svog sela, a ne na ostrva. Putovali su samo bogati, često samo da bi pričali da su negde išli, jer je to, naročito u 19. veku bilo bitno. A i ti bogataši nisu dolazili na more da bi se kupali. Nikako. Čak su smatrali da se kupanjem u moru mogu navući razne boleštine. Dolazili su na more pre svega zbog vazduha, da bi lečili pluća i kosti. Slani vazduh i blagi vetrovi posebno su prijali Britancima, čija su pluća i kosti uništena engleskom ćudljivom klimom. Kupanje nije dolazilo u obzir. Taormina nije smeštana uz obalu, već uzdignuta iznad nivoa mora (204 metra nadmorske visine), taman da se izbegne kobno kupanje. Brčkanje u plićaku, peškiri, suncobrani, gužve, slani kukuruz i krofne došli su kasnije.

Ako je aristokratiju u kočije gurao prestiž i divlji seks s egzotičnim lokalcima, avanturiste priče o slavnoj prošlosti, blagu i još koječemu, intelektualci su dolazili u Taorminu po inspiraciju, a seksa ako bude, dobro, ako ne, ništa, tu je knjiga, slika, kompozicija, šta ko već voli. Slavni pisac Truman Kapote je tražio inspiraciju i jurio la dolce vita. “Potraga” je trajala dve godine, koliko je proveo u “Grand Hotel Timeo”. Odnosno u čistom luksuzu s pogledom na Etnu i obalu. D.H. Lorens je inspirisan Taorminom napisao slavno delo “Ljubavnik ledi Četerli”, kritičari kažu “jedan od najkontroverznijih romana 20. veka”. Lorens je u Taormini živeo dve godine.

Još samo dve trivije, i to iz sebičnih razloga: deo filma The Big Blue Luka Besona sniman je u Taormini. Upravo scena svetskog prvenstva u slobodnom ronjenju, bez ikakvih ograničenja. Druga je pesma Marka Noflera Lights of Taormina. Objašnjenje nije potrebno.

U skladu sa aristokratskim uzusima na pola puta od centra grada i obale nalazi se botanička bašta. Doduše, to nije samo bašta s raznim biljkama, već eklektički uređen prostor: spomenici iz Prvog svetskog rata, prototip neke podmornice, fontane, jezerce sa crvenim ribama i neobične građevine. Sve to vas na prvu iznenadi, a potom polako uranjate u miks i počinje faza smirivanja i uživanja. Svaki dan u ovom parku može pomoći u uspostavljanju mentalnog balansa.

Park je delo lady Florence Trevelyan Cacciola, Škotlanđanke aristokratskog porekla. Ona je živela u Taormini u drugoj polovina devetnaestog veka. Tu je osmislila i uredila tipično engleski vrt. Donela je biljke iz celog sveta, ali ipak dominiraju mediteranske vrste. Gospođa Florens je takođe bila i pasionirani ornitolog, kao i pionir u zaštiti divljih životinjskih vrsta, a volela je neobične građevine koje su razbacane širom parka i koje je nazvala košnicama (The Beehives).

Te građevine su poznate i kao “Victorian follies”, a napravljene su od kamenja, cigle, cevi, bambusa, lave i drveta. Eklektizam u punom cvatu. Na trenutak podsećaju na neke japanske hramove, a onda i na građevine jugoistočne Azije, neke se dižu u visinu i imaju po nekoliko spratova, druge imaju neobične verande, a onda su tu i stepenice koje ne vode nigde, pa mali ušuškani platoi skriveni iza visokih biljaka, taman za ljubavnike ili za usamljeno čitanje knjiga. Prvo se morate pomiriti s neobičnim ukusom lady Florence, a onda može početi da uživate.

Grci su se, kao što smo pomenuli u prošlom tekstu, iskrcali na Siciliju kod mesta Đardini Naksos, udaljenom par kilometara od Taormine. Kad su se smestili počeli su da planiraju izgradnju ključne građevine: pozorišta.
Izgradili su ga u Taormini. Pozorište je smešteno baš na tom mestu iz praktičnih razloga. Dok gledaju predstave rađene po delima Eshila, Euripida, Sofokla i Aristofana, mogu da prate da li im neko dolazi s mora (mogu videti i plažu Naksos na koju su se prvi doseljenici iskrcali), a i da nadziru ćudljivu Etnu. Da vide da li su bogovi neraspoloženi pa će ih napasti svim raspoloživim oružjem: dimom, vatrom i letećim stenama. Zna Etna da pobesni.
Gete je tu praktičnost razumeo kao lepotu kada je rekao da nema boljeg pozorišnog mesta od mesta upravo u tom grčkom teatru. Pozorište je izgrađeno u trećem veku pre nove ere, a danas se tu održavaju i koncerti, postavljaju se opere, igraju predstave, održava već pomenuti filmski festival.
Pozorište je, kao i svi grčki teatri, akustično. U to smo se uverili tako što smo zapevali na sav glas. Dobili smo čak i aplauz od jednog Japanca. Doduše ne za umetničku izvedbu, već za hrabrost ili možda ludost. Jer je tu pevao Bočeli, između ostalih.

Taorminu dalje možete istraživati uz brdo ili dalje niz brdo. Mi smo prvo krenuli autobusom gore da bi došli do Kastel Mola (Castello di Mola). Traumatično putovanje serpentinama, utisak je da ćete se ili očešati o stene, ili da visite iznad provalije. Neki Australijanci, ljubitelji Đokovića, objasnili su nam da trauma ne može da se izbegne pa smo se s brda vratili peške.
To čudo Castello di Mola vidite iz daleka, na putu ka Taormini. I sve vreme vidite nešto vrlo neobično. Kao da je neko vertikalno odsekao višak stena i napravio veliki valjak na koji je nasadio dvorac sa pratećom okolinom. Naravno, to je samo utisak, ali je efekat postignut, jer je s druge strane padina, doduše, ne baš ravnica, već strma padina, ali nikako vertikalna. Gde god da se nađete u okolini vidite taj valjak i građevine na njemu. Mi smo posmatrali, čudili i onda rešili da vidimo šta je to zapravo. Seli smo u autobus, kupili kartu, kao pošten svet. I jedva preživeli putovanje.

Pogled je fantastičan, na more, planine, vulkan. Ulice su uske, lepo uređene, tu je taj dvorac, srednjovekovne građevine. Ipak, ništa vredno detaljnog opisivanja.

Put se ipak isplatio, otkrili smo dve stvari i obe su povezane sa seksom, ali iz dva drugačija ugla, sa drugim motivima i suprotnim ciljem.
U tom spletu uskih lica koje idu gore-dole i malih trgova smo naišli na jedinstven kafić – Caffè Turrisi. To je zapravo preuređena kuća sa prizemljem i tri sprata, plus ravni krov. Površina osnove je mala, iz jasnih razloga, stepenice su uske i jedva se penje na sledeći sprat, sve je malo i usko pa je najprijatnije sedeti na jednoj od terasa. Tu smo naišli na Australijance.
Kafić je, dakle, malo uzak, ima sve što i svaka turistička kafana. Ali ovaj ima još nešto: zapanjujući broj crteža i skulptura penisa. Bukvalno su na svakom mestu. Nakon desetak minuta boravka u kafiću gosti prestanu da ih primećuju, jer su na podu, na zidovima, pijete iz čaša u obliku penisa, kvake su falusoidne, lampe, šahovske figure, česma, sve skulpture, a ima ih, ram za ogledalo, ukrasi… Shvatili ste. Penisi na sve strane. Specijalitet kuće je, ne morate gasiti stranicu, vino od badema. Vrlo je ukusno i pitko. Može se kupiti i kao poklon, naravno, flaša je u obliku…

Sve ovo nije ni vulgarno pa čak ni seksualno. Brzo postane normalno, a i motiv porodice, koja je vlasnik kafića, nisu ni vulgarnost ni seksualnost, bar ne u tom smislu koji prvo pada na pamet. Oni su hteli da proslave tradicionalizam. Naime, hteli su da odaju počast penisu jer se u toj kući rađaju samo muška deca. Kafić pun falusa je dobar test i za liberale i za konzervativce. A oni koji ne žele da prihvate njihovu odluku, neće probati vino od badema.

Još veći test za sve je drugo otkriće u dvorcu ni na nebu ni na zemlji. Pre odlaska gore smo čuli priče o zapadnim fotografima koji su slikali gole sicilijanske dečake. Čuli smo i da su te slike okačene u nekim radnjama, ali ništa nismo videli u samoj Taormini. Onda smo ušli u radnju s nakitom i tamo ugledali dve crno-bele slike. Danas bi to bilo nemoguće uraditi. A u 19. veku nije bilo strašno slikati maloletnike i to gole. Po svemu sudeći na to su pristajali i roditelji jer su dobijali novac za slikanje. Kao opravdanje se navodi da su bili siromašni.

Glavni fotograf je bio Nemac Vilhem fon Gleden (Wilhelm von Gloeden). On je na prelasku dva veka bio poznat po pastoralnim slikama golih sicilijanskih dečaka. Taormina je bila njegova omiljena destinacija, otud i slike koje smo pronašli u prodavnici na brdu, a Gleden je tu i umro 1931. Čak su ga i sahranili na groblju u Taormini. Njegove slike privlačile su mnogo ugledne Evropljane pa mu je u goste dolazila aristokratija, industrijalci, pisci, među njima i Oskar Vajld.
Gleden je ostavio umetnička dela iza sebe, takođe je ostavio svedočanstvo o životu običnih ljudi u jednom mestu na jednom ostrvu. Takođe je slikao i posledice zemljotresa koji je pogodio Mesinu 1908.

Slikanje maloletnika s očiglednom gej konotacijom ostavlja prostor za osude, rasprave i opšte negodovanje. Ipak, treba razumeti vreme dešavanja radnje. Ovo je još jedna na velikom zidu sicilijanskih suprotnosti i kontradiktornosti. Ne zaboravimo da se Gleden epizoda dešava u danas konzervativnom i tradicionalnom društvu. Kao i da se slike i danas mogu naći na zidovima u javnom prostoru.

S brda se spuštamo na nula metara nadmorske visine. Stižemo peške stazama i bogazama, nimalo glamuroznim prolazima i silazimo u centar Taormine. A onda još malo spuštanja vodi na čudesnu plažu i ostrvo Isola Bella. Do malog ostrva može se doći peške, samo se pregazi par desetina metara kroz vodu koja ne prelazi visinu kolena.
Danas je ostrvo prirodni rezervat o kome vodi računa italijanski ogranak Svetske fondacije za prirodu (World Wide Fund for Nature). Priroda jeste fascinantna, ali su poseban utisak ostavile građevine koje su savršeno uklopljene u ostrvo, kao da su oduvek bile tu.
Za građevine je zadužena osoba koju smo već upoznali: ledi Florens, naravno. To je bilo njeno privatno vlasništvo. U privatnim rukama je ostalo i posle njene smrti 1907. Tek je 1990. godine proglašeno prirodnim rezervatom.

Sam dolazak na ostrvo, šetnja zanimljivim stazama, odmor na kamenim klupama, obilazak prostorija, uživanje u jedinstvenom pogledu su dobar motiv da se put na Siciliju stavi na bucket listu.

I za kraj ovog dela još jedna trivija: omiljeni glumac potpisnika ovog teksta, Marčelo Mastrojani, u filmu “Razvod na italijanski način” jednu scenu glumi upravo na ovom ostrvu.

Leposava Rašković i Dragan Stojanović

Foto: Dragan Stojanović

TEMA: Putopisi

Pogledajte i druge Lava LAB tekstove ovde.