Bela Tar nikada ne podilazi publici. Kao da ga publika mnogo ni ne zanima. Ko hoće da gleda gledaće, ostali i ne moraju da ulaze u njegov svet. Dakle, potpuno suprotno bezmalo svemu što se nimalo suptilno nudi publici. Nije tajna da producente, kako filmske tako i muzičke, umetnost nimalo ne zanima. Oni „dela“ prave na osnovu ulaznih podataka. Marketing nije tu da promoviše, u ovom slučaju film, već je glavni izvor i inspiracija za sledeći naslov.

Mađarski reditelj je možda i zbog toga odustao od snimanja filma, a dok je pravio filmska umetnička dela, možda je bolje reći remek-dela, nije mnogo razmišljao o gledaocima, nije formirao fokus grupe i pitao ih šta ih zanima. Stvarao je jer drugačije nije moglo. Možda su zato njegova dela kultna. Teško je napraviti umetnički i društveno bitan film ako radnju diktiraju najgluplji među gledaocima. To može biti samo mašina za pravljenje para. Samo to i ništa više.

Možda bi članovima fokus grupa trebalo prikazati bar jedan Tarov film pre nego što iskažu svoje želje. Možda je to recept za bolje filmove. Pitanje je samo koliko bi njih izdržalo, jer gledanje filmova mađarskog reditelja ne spada u domen zabave. Nije lako, ni jednostavno. Dakle, teško je i komplikovano.

Čak i samu radnju je teško pratiti ako niste potpuno koncentrisani. Gotovo je nemoguće doći do osnovnih slojeva bez konsultovanja literature. Dakle, svi željni zabave i provoda mogu da se vrate Zadruzi.

Njegov pretposlednji film „Čovek iz Londona“ (A londoni férfi) režirao je zajedno sa suprugom Agens Hranicki (Ágnes Hranitzky). Scenario je napisao zajedno sa starim saradnikom, piscem Laslom Krasnohorkajem (László Krasznahorkai). S tim da ovaj put predložak nije bio roman velikog pisca, već je autorski tandem dramatizovao delo „L’Homme de Londres“ Belgijanca Žorža Simenona (Georges Simenon).

Čovek iz Londona je na papiru kriminalistički film. Glavni lik radi na železnici, na tornju koji kontroliše vozove. Radnja se odvija na Korzici. S tog uzvišenja vidi sve što se dešava u okolini. Tako je video i obračun dve osobe na obližnjem doku. Jedna osoba je gurnula drugu u more. Muškarac pada u uzburkalu vodu držeću u ruci torbu. Naš junak odlazi na dok i uzima torbu, koja je, ispostavlja se, puna novca, puna je engleskih funti. On to ne prijavljuje policiji, već suši novac i potom ga krije.

Film, međutim, ne ide ka razrešenju te drame. Ubica zapravo nije ni bitan. Taj događaj samo služi autorima da bi prikazali kako se raspada svet malog čoveka. Niko ne traži ubicu, niti se bavi slučajem. Sve dok na Korziku ne dođe čovek iz Londona, inspektor koji ne razrešava slučaj, već je tu kako bi svojim prisustvom „naterao“ svedoka ubistva i lopova da se preispita. Ne toliko oko samih događaja, koji su sve manje bitni kako film odmiče, već da preispita sopstvenu otuđenost, da se izbori s melanholijom, da propita svoje moralne principe i pokuša da živi život vredan življenja.

Crno-beli film dugih kadrova uvlači gledaoce u atmosferu, ništavilo i besmisao, dok čovek iz Londona pokušava da trgne našeg antiheroja iz učmalosti. Tar i ekipa su ostavili kriminalistički deo drugim autorima. Njih ne zanimaju oni koji su se ogrešili o zakon, već ljudi koji su se ogrešili o sam život.

Pročitajte ovde još jednu našu preporuku za, još jedan sjajan Tarov film.

Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.