U2 je neobičan bend, bar gledano iz ovdašnje, pre svega srpske perspektive. Poznajem ljude koji vole njihovu muziku, posebno prvi deo karijere, recimo do albuma Achtung Baby (1991). U srcima ozbiljnih fanova posebno mesto zauzimaju prve tri ploče: Boy (1980), October (1981) i War (1983). Ta ljubav je, međutim, problematična. Iako vole tu muziku, tekstove, način na koji bend izvodi pesme, stav, političke poruke (samo one koje se odnose na irske teme), fanovi iz Srbije, bar one koje poznajem, u isto vreme strašno nerviraju, posebno lider benda. To ide dotle da ga otvoreno preziru.  Paradoks se ne može sakriti. Pomalo je zastrašujuće slušati i gledati ljude pune ljubavi i nostalgije u jednoj rečenici, a već u sledećem iskazu iz njihovih usta izlaze mržnja, bes i prezir.

Predmet ljubavi i mržnje je pevač benda Bono Vox (na latinskom „dobar glas“, u krštenici je upisano ime Paul David Hewson). Dok je bio lokalni momak iz Dablina koji se buni protiv engleskog nasilja bio je taman po našoj meri. Nešto se promenilo kada je stupio na svetsku scenu. A zapravo nije. Bono je ostao na strani slabijih i potlačenih, a protiv jakih tlačitelja. Problem s našim fanovima je što su se identifikovali s tlačiteljima, a ne potlačenima. I to po principu „krvi i tla“. To samo pokazuje da nisu ništa naučili iz stihova koje su toliko puta čuli. Tako su se našli na drugoj strani, suprotno od svega što U2 predstavlja.

Srpski fanovi i dalje uživaju u „Sunday Bloody Sunday“ i „I will follow“, ali preziru koautora, pevača i nespornog lidera benda. Drugim rečima, i dalje ne razumeju o čemu je bend pevao.

Smeta im što se Bono politički stavio na stranu koju oni takođe preziru. Smeta im sve šta je rekao i uradio povodom rata u Bosni.

U prilog velikom pevaču, autoru i aktivisti ide i pesma koja se ovih dana skoro bez prestanka vrti u našoj kući. Svi je znamo napamet. Reč je o pesmi koja je izašla kao singl bez albuma (non-album single), kao singl sam za sebe. Ipak, ta studijska, elektro verzija nije ostavila tako jak utisak na nas. Nas je omađijala verzija izvedena uživo. I to u Dablinu, na izvoru. I to sa prijateljima benda.

Bono je ispričao da su stihovi pesme inspirisani njegovim odnosom s ocem. Kako je objasnio, ocu je smetalo što je nastupao pod umetničkim imenom, a ne kao Hewson. Bono je tako srušio tradiciju i na neki način je izopšten, kažnjen jer je odbacio porodično prezime. Stihovi su direktan obračun s traumom: „Ne vidiš me, ali ćeš me videti, nisam nevidljiv“, „Ne, neću biti sin svog oca“. Bono ruši tradiciju i nije mu lako. To se može osetiti, jer pesma, barem ova verzija, ima tu nostalgičnu crtu. Crvena linija je, međutim, postavljena. Nema povratka u tradicionalno gnezdo, nema povratka u traumu. Pesma „Invisible“ je dokument koji to potvrđuje. Ali, istovremeno i žali jer se sve tako odigralo.

Stihovi kojima se završava pesma posebno su dirljivi, duboki, a što je najvažnije ostavljaju vam prostor da sami u njima nađete smisao, nešto što će se ticati samo vas: „Nema njih, ima samo nas“.

Na snimku se vidi da su dirnuti svi koji ih pevaju, a utisak je da je svako pogođen tamo gde ga zapravo boli.

Lako je suditi Bonu, teško je suditi sebi. To je poruka za kraj onima koji ga ne vole jer je stao na stranu protiv koje su oni. Jer: „There is no them/There’s only us“.

Pesmu možete poslušati ovde.

Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.