Šta mi, zapravo, imamo na meniju? Koje to političke opcije? Šta možemo očekivati ako se zaputimo, ne u realni svet, već u svet političke mašte, u svet mogućnosti? To ne znači da sad treba postavljati jednoroge da vode skupštinu, mada bi, u ovom trenutku, to bilo genijalno rešenje, već se pitam do kojih političkih maksimuma možemo stići u odnosu na ono što imamo na raspolaganju. Genijalni politički vođa ne rađa se iz blata. Da bismo dobili Čerčila, moramo ga nekako pripremiti, svi mi zajedno. Dakle, ta opcija, deus ex machina, otpada. Samo se setite Tita i toga koliko je krvi proliveno u zatvorima trojne kraljevine kako bi se stvorio prostor za ono što danas možemo zvati najvećom emancipacijom na ovim prostorima.
Drugim rečima, kusamo to što smo skuvali, a svi dobro znamo šta nam je sad na meniju. Bolje biti neće. To nam je što nam je.
E, sad kad znamo da se čudo neće dogoditi, treba videti šta se može skuvati sa sastojcima koje imamo u frižideru. Takođe, moramo znati da srpski politički potencijal nije velik, ne zato što smo netalentovani za političko mišljenje, niti zbog „odliva mozaka“, već zato što smo odlučili da se zatvorimo, da druge gledamo kao neprijatelje, druge i sve koji su drugačiji. Posledica te odluke jeste politički incest. Ako se ideje razmnožavaju isključivo u istom ili vrlo sličnom misaonom i društvenom procesu, ono što se rodi iz tog procesa biće nakaradno, bolesno, i neće baš juriti ka stvaranju novih vrednosti i političkih solucija. To nam je što nam je.
Šta nam je onda ostalo? Praktično, tek nekoliko opcija. S desne strane, u ponudi imamo spektar istog. Razlike su samo verbalne. Ima nekih razlika u karakterima, neki su manje pristojni od drugih… Politički, sve je to jedna opcija koja zastupa nekoliko tačaka, bez želje da se ozbiljnije bavi i samim tačkama, dok ih ostale teme ne zanimaju ni u tragovima.
Problem desnice nisu njihovi stavovi. Kosovo, kritika Zapada, porodica, tradicionalizam… sve su to teme o kojima treba govoriti u javnom prostoru. Problem je što svi, od političkih lidera do simpatizera i istomišljenika, pribegavaju lažima kako bi dokazali početnu tezu. Izvrću stvarnost, uvijaju je do pucanja i natežu, izmišljaju, ignorišu činjenice… Tako je srpska politička scena, s jedne strane, zapljusnuta lažima, a oni koji ih izgovaraju spremni su i da udare ako neko pokuša da im ukaže na to da nešto baš i nije u redu s njihovom argumentacijom. Intelektualci desničari, bar većina, neće to uraditi, ali će se prećutno složiti s tim, odnosno neće sprečiti one koji su spremni i da udare.
S druge strane je građanska, liberalna i demokratska opcija. Ona se neprestano prodaje kao alternativa desnici. Stalno se nude kao zamena za primitivizam i ludilo desnice. Evo kako je precizno i slikovito opisuje filozof Boris Buden:
U Beogradu je ta građanska, liberalno-demokratska, ali također antikomunistička i antiljevičarska elita jača nego bilo gdje drugdje u bivšoj Jugoslaviji. To što je jednako ili još više politički neuspješna nije nikakvo proturječje. Ona još uvijek živi u utopiji tranzicije u kojoj je i pokojni Đinđić artikulirao svoj projekt nedovršene države. Oni, dakle, još uvijek vjeruju da se negdje na koncu tog tranzicijskog procesa nalazi demokratska, uređena, pravna država Srbija, u kojoj suvremeni globalni kapitalizam proizvodi samo pozitivne efekte, Srbija, koja je, dakako, na Zapadu, gdje joj je oduvijek bilo mjesto, Srbija respektabilne kulture, građanskih sloboda, objektivnih medija, itd. Jučer je ta elita bila više patriotska nego nacionalistička, antimiloševićevska, djelomice antiratna, a danas je ona antivučićevska, odlučno proevropska i prozapadna. Ali s kapitalizmom i njegovim društvenim proturječjima ona nikada nije imala nikakvih problema. A prezirala je onda, kao i danas, plebejske mase, kao socijalističko-nacionalističku, miloševićevsku, vučićevsku, prorusku rulju, žgadiju, kako se to na hrvatskom kaže. Njena klasna svijest, kao i klasna svijest svih postjugoslavenskih građansko liberalnih elita, ima pojavnu formu kulturne, civilizacijske razlike. Ona sebe vidi u herojskoj pozi na braniku civilizacije protiv barbarstva, ali na koncu uvijek završi u samosažaljenju, kao žrtva primitivaca i barbara koji nisu prepoznali njezinu kulturnu superiornost. Ne znam što je gore, da i dalje perverzno uživa u svom porazu ili da na koncu pobijedi pod svojom rasističkom zastavom“.
Nasuprot ovim dvema opcijama jesu glasači – možemo ih zvati masom. A masa mrzi vlast, mrzi državu, mrzi institucije, mrzi sistem i birokratiju. S druge strane, masa nije politički osvešćena, nema odnos prema javnom i nije je briga ni za šta što nije lični interes, pa čak ni interes manje grupe, recimo, neke bande. Drugim rečima, nikad se ne uzdiže iznad ličnog interesa. Odsustvo želje svake vlasti da edukuje mase – da ih pretvori u građane – ostavilo je prostor da se masama lako manipuliše. Čak ih ne morate ni ubeđivati da glasaju za pobednike. Sećate se da je Vuku Draškoviću neki seljak rekao da će glasati za njega kad pobedi na izborima. Vlast zna da će svaki atom iz te mase pokušati da je prevari gde god stigne, ali zna i to da će dobiti glas celog molekula ako ga ne bude sprečavala u varanju.
To nam je što nam je. Sad je pitanje šta raditi. Da li glasati za jednu od ove dve opcije? U suštini, to jesu dve opcije, iako se na prvi pogled čini da političkom scenom vlada pluralizam – stotine partija u dinamičnom životu. Na nivou političkih ideja, tu baš i nema mnogo toga u ponudi. Ili se pak priključiti masi, mrzeti državu i gledati kako i gde nešto maznuti, ili negde se uvaliti.
Četvrta opcija još nije otvorena, a kad će biti – ne znamo. Možda nikad.
To nam je što nam je.