Politička korektnost izaziva negativne reakcije kod ljudi koji pokušavaju da budu slobodni, koliko je to moguće u datim okvirima. Ipak, pokušavaju. Guranje u političku korektnost može izazvati napade anksioznosti. Korektnost je posebno bljutava u slučaju umetnosti, a posebno nervira kada se forsira na filmu. Znate to. Da bi film dobio pare mora imati razne manjinske likove. Ideja je da se pozitivnom diskriminacijom podstakne ravnopravnost. Međutim, to ne ide tako. Takvi filmovi su uglavnom živa dosada. Ali to i nije tako strašno. Najgora posledica filmske korektnosti jeste da dobri filmovi na tu temu prođu nezapaženo, jer smo u startu stvorili otpor.

Ipak, na naše male ekrane, koji baš i nisu tako mali, „stigao“ je film „Crossing“. Transrodne osobe u Istanbulu. Dajmo šansu temi, možda nije motivisano političkom korektnošću. Ispostavilo se da nije. Pratimo ženu, penzionisanu učiteljicu, koja iz Gruzije kreće na put kako bi pronašla nećaku Teklu koja je pobegla u Istanbul od tradicionalne porodice. U Gruziji su je stigmatizovali jer se ne uklapa u tradicionalni okvir koji podrazumeva samo muškarca i ženu, ništa više, ništa manje, ništa između.

Učiteljica nije promenila svetonazore, već je dala obećanje Teklinoj majci, i to neposredno pre nego što je majka umrla, da će pronaći njenu ćerku i da će je vratiti kući. Učiteljica drži do visokih standarda, ali u okviru tradicionalnog okvira gruzijske zajednice. Uz to, ona govori samo gruzijski jezik, koji niko živ van Kavkaza, tačnije malog dela Kavkaza koji se nalazi istočno od Crnog mora, ne zna. S njom polazi mladić koji je neodgovoran, ali je bezazlen.

Neobičan par tako stiže u milionski grad da pronađe nekoga ko ne želi da bude pronađen. Uz sve, njih dvoje nisu baš pri parama. Učiteljica ima nešto novca, dovoljno za puko preživljavanje.

Tako počinje neobična avantura, sudar svetova, usred uzavrelog grada dvoje provincijalaca ulazi u svet prostitucije i to ne neke obične, već transrodne prostitucije. Ni traga od političke korektnosti. Samo surova stvarnost. I klica dobrote.

Učiteljica je čvrsto rešila da pronađe Teklu, ali gledaoci sebi vrlo brzo postavljaju pitanje – da li treba da je pronađe, da li ona želi da bude pronađena. Na kraju se pitamo kome zapravo treba pomoći – onoj koja traži ili onoj koja je tražena. Tradicija se baš u Istanbulu susreće sa stvarnošću. Neko će morati da izgubi…

„Crossing“ postavlja više pitanja nego što daje odgovore, a to je valjda i ultimativni zadatak umetnosti. Odgovora ima i previše. Zato nam je potrebno pravo pitanje.

Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.